Tim Maia – “Autógrafos de Sucesso”

Jedna od najvećih ikona brazilske glazbe takvim je postao zahvaljujući doprinosu na području mnoštva glazbenih stilova. Brazilcima je donio soul, jedan je od pionira samba funka i samba rocka, skladao je balade, stvarao disco i dance hitove te uvelike osnažio ono što se krati u MPB – Música popular brasileira. Riječ je o Sebastiãou Rodriguesu Maii, poznatijem po imenu Tim Maia. Njegovu značaju svjedoči i uvrštavanje u brazilsku best-of-seriju Autógrafos de Sucesso (Potpisi uspjeha) 1974. tek 4 godine nakon njegova prvog albuma i neposredno prije nastupanja njegove „racionalne faze“, gdje će publici pružiti genijalan psihodelični funk i u kojoj će izaći albumi koje kritika danas možda i najviše cijeni. Do tada je izdao četiri studijska albuma, sva nazvana naprosto Tim Maia (svake godine od 1970. do 1973.), a prva su tri kompilirana u Autógrafos de Sucesso.

Tko je ikada doživio Rio de Janeiro, Main rodni grad, mogao se uvjeriti u ekstremne socijalne razlike i teške uvjete života koje mnogi njegovi stanovnici trpe, a s udaljenije strane u iznimne ljepote koje pružaju njegovi vidikovci. Uvodna nas pjesma „Azul da Cor do Mar“ [Plavo poput mora] melankolično uvodi upravo u taj ambijent, u mogućnost da se iz bijede sanjaju utopijski snovi o blaženstvu obojanom plavom bojom mora. Pri tome nije sasvim jasno radi li se o pasivnoj utopiji Moreova tipa, tj. o idealnom nedostižnom svijetu, ili o utopiji Blochova tipa, tj. o snu koji hrani zbiljski trud na izmjeni svijeta. Raspoloženje podiže pjesma „Não Quero Dinheiro (Só Quero Amar)“ [Ne želim novac (samo želim voljeti)], himna ljubavnoj žudnji čija je energičnost maestralno ocrtala nestrpljivost za susretom s voljenom osobom. Neposredno zatim ljubavni zanos pada u iscpljenu ravnodušnost prema patnji partnera slijedom raskida veze u pjesmi „O Que Me Importa“ [Što mi je važno], a ova će tri pjesme kasnije prerasti i u očajničko zapomaganje za oslobođenjem od izvjesne emotivne veze u „Pelo Amor de Dues“ [Za ljubav Božju].

                                                                      (foto: Josip Guć)

Komični efekt inverzije stereotipa Maia postiže u pjesmi „Coroné Antonio Bento“ [Pukovnik Antonio Bento], gdje se tradicionalni pater familias iz jednog sjeveroistočnog gradića u unutrašnjosti (što im dođe neki naš stari Zagvožđanin) zgraža nad mogućnošću da na kćerinu vjenčanju sviraju harmonikaši, pa za tu priliku dovodi profinjenog bossa nova klavijaturista iz Rija. Slavljeničko se raspoloženje nastavlja u pjesmi „A Festa do Santo Reis“ [Proslava Tri kralja], sve sa harmonikama i drugim veselim instrumentima koje pukovnik sa sjeveroistoka (što im dođe neki naš jug) nikako ne bi odobrio. Riodežaneirac Maia uvodi ih upravo u sjeveroistočnjačkom stilu zvanom baião, pomiješanim sa soulom.

Dovoljno je bilo istaknuti par informacija o svakoj pjesmi s A strane da se stekne dojam o ekspresivnosti, dovitljivosti i kreativnosti koje je ova kompilacija već u ranim godinama ovog brazilskog genija prikazala, uglavnom pazeći na tematski slijed, barem na ovoj strani. No tekstovi slušatelju mogu biti i sasvim nevažni (uostalom, portugalski jezik i nije najrazumljiviji, premda je brazilska verzija zahvalnija od europske) jer ga već sasvim dovoljno nagrađuje atmosferski i lebdeći ugođaj Maina stila, nerijetko popraćen bogatom orkestracijom i ispunjen neodoljivim soulom i funkom u brazilskom toću. Konačno, na B strani ne smije se zanemariti originalnost nešto nježnijih pjesama „Primavera (Vai Chuva)“ [Proljeće (kiša će)] i „Risos“ [Smjehovi], intenzitet u pjesmama „Idade“ [Starost] i „Você“ [Ti] te radosna poletnost pjesama „Canário Do Reino“ [Kraljevski kanarinac] i „Chocolate“ [Čokolada]. Brazil je veliki proizvođač kakaa, pa je zaključna pjesma i nastala u svrhu reklamne kampanje proizvođača kakaa (premda se nagađa da bi tu mogla biti riječ i o hašišu, kojega je Maia bio strastveni uživaoc). No berači kakaa rijetko se nauživaju čokolade. Čini mi se da nije drugačije ni s kavom, koja je u standardnim lokalima Rija de Janeira nikakva. Dolaženje do ove ploče započelo je upravo u jednom takvom. Vruća i vlažna klima Rija de Janeira, nepodnošljiva čak i u svibnju (što im dođe neki naš studeni), dodatno je bila začinjena upornim letom pčele oko čaše loše kave na nekom nečistom mjestu gdje sam s urednikom ove rubrike čekao da se otvori pločarnica Only Music. Neugodu sam pojačao i netaktičnim oblačenjem u crno. No pronalazak ove ploče popravio je dan (druga su stara izdanja previše skupa da ih ima smisla nalaziti), a dodatni mu je podstreh obilazak Escadaria Selarón neposredno nakon, gdje sam bio prisiljen popiti dvije caipirinhe jer kolega nije smio konzumirati toliko šećera. Upravo je šećerna bolest, među ostalim dijagnozama, kumovala Maiinoj preranoj smrti 1998.

Trenutak pronalaska ploče u LP shopu Only Music, Rio de Janeiro (foto: Bruno Ćurko).