Neke koncerte ljudi dođu poslušati izvođača i onda odu kući. A onda ima koncerata na kojima se u jednom trenutku više uopće ne zna tko koga vodi, izvođač publiku ili publika izvođača. Ljetna turneja Toma Odella, kojom promovira svoj sedmi album “A Wonderful Life”, pripada onoj drugoj vrsti. Vidjelo se to na svakoj postaji te turneje po Europi, a u nedjelju, 23. kolovoza, vidjelo se to i u pulskoj Areni.
Odell je karijeru gradio na nečemu vrlo jednostavnom: glas, klavir i osjećaj da čovjek pred tobom stvarno misli ono što pjeva. Taj je dojam i danas netaknut, ali sve oko njega je naraslo. Nekadašnji gotovo ogoljeni kantautorski nastup danas nosi puno jači zvuk i puno više energije s pozornice, a da pritom nije izgubio ono zbog čega su ga ljudi zavoljeli, onu ranjivost koja kod njega nikad nije bila poza.
U Puli se to najbolje vidjelo kroz bend. Gitara, bas, truba, bubnjevi, violina, prateći vokali, sve je to zajedno zvučalo kao neki odličan jazz sastav koji zna kad treba stišati, a kad podignuti pjesmu na noge. Nije bilo one monotonije koju bi netko možda očekivao od večeri posvećene “najranjivijem britanskom kantautoru” kako ga neki nazivaju. Bilo je tu i rocka i jazza i trenutaka kad se cijela Arena „tresla od pjevanja“. Odell uostalom ni ne ostaje zatvoren iza klavira. Silazi među ljude, razgovara s njima. Negdje pred kraj nastupa predstavio je i članove benda, na onaj stari, jazzy način, kao da vodi zabavu u nekom zadimljenom klubu, a ne koncert u antičkom amfiteatru.
U tom kontrastu, između trenutka kad se cijeli prostor utiša do daha i trenutka kad prasne u zbor od nekoliko tisuća glasova, leži najveći adut ove turneje. Najtiši dijelovi traže punu pažnju, gotovo tišinu. Snažniji dijelovi puste energiju koja putuje s pozornice u publiku i onda se vrati natrag, pojačana. Taj se obrazac ponavlja bez obzira gdje Odell svira, u maloj dvorani ili na golemoj festivalskoj livadi gdje mu tisuće ljudi otmu pjesmu iz ruku i pretvore je u zajedničko pjevanje. Pjesma više nije samo njegova izvedba. Postaje nešto što se stvara zajedno, u tom trenutku, s tim ljudima.
Arena je za tako nešto gotovo idealno mjesto. Kameni zidovi rimskog amfiteatra sami po sebi ostavljaju dojam, ali te večeri nisu ukrali pažnju. Ono najvažnije ostalo je odnos između čovjeka na pozornici i ljudi ispred njega, a taj kontrast, između monumentalnosti prostora starog dvije tisuće godina i gole emocije u pjesmama, samo je dodatno pojačao atmosferu. U prvim redovima uglavnom su bili ljudi koji znaju svaku riječ, a ne slučajni prolaznici, i to se osjetilo. Netko je plakao, netko skakao, netko samo stajao i upijao. Komunikacija s publikom bila je otvorenija nego što bi se možda pretpostavilo od izvođača koji je poznat po introspekciji i tihim baladama. Sljedećeg jutra društvene su mreže i dalje bile pune snimki i kratkih komentara, a osjećaj da koncert nije završio zadnjom pjesmom, nego je ostao s ljudima i nakon izlaska iz Arene, ponavljao se u gotovo svakom dojmu koji smo pročitali.
Postoji, međutim, jedan trenutak iz te večeri koji vrijedi izdvojiti posebno, jer je bio potpuna suprotnost svemu ostalome. Negdje na sredini nastupa Odell je odsvirao pjesmu koju nitko u publici nije prepoznao. Tom je sam rekao da je ovo pjesma koju prvi put izvodi uživo. Nije zvučala kao stara pjesma u novoj verziji, nego kao potpuno nov materijal, nešto što još nema svoje mjesto u njegovom katalogu. U tekstu se spominje i motiv života u videoigri, dovoljno neobičan da ostane u sjećanju, ali ne i dovoljan da netko točno pogodi o kojoj je pjesmi riječ.
Baš zato što je nitko nije prepoznao, taj je trenutak bio poseban. Cijelu večer publika je pjevala svaku riječ zajedno s njim, a odjednom je nastala tišina druge vrste, ona u kojoj se samo sluša jer nema izbora. Nema tu poznatog refrena za koji se možeš uhvatiti. Odell pjeva, a Arena šuti i upija. Rijetko se dogodi da tolika masa ljudi istovremeno prvi put čuje nešto što možda tek treba postati pjesma kakvu svi znaju.
Naravno, bez službene potvrde ne mogu sa sigurnošću reći da je riječ o svjetskoj premijeri neobjavljene pjesme. Ali upravo takvi trenuci koncertu daju nešto više. Ljudi nisu došli samo poslušati ono što već znaju, mogli su biti i među prvima koji su čuli nešto što će tek postati dio priče. Ironično je da je koncert koji se gradi na zajedničkom pjevanju odjednom pretvorio dvoranu u prostor potpune nepoznanice. Nitko nije znao riječi, nitko nije znao naslov, i teško da je itko u tom trenutku mogao naslutiti kakva sudbina čeka tu pjesmu. Možda će se baš Pula jednog dana spominjati kao mjesto gdje je publika prva čula tu pjesmu, tko zna.
Zanimljivo je i kako je Odell posložio ostatak repertoara. Setlista je prošla kroz gotovo cijelu njegovu karijeru, od starijih stvari poput “Grow Old With Me”, “Don’t Let Me Go” i “Can’t Pretend”, preko “Spinning”, “Somebody Else” i “Heal”, pa sve do “Black Friday” i pjesama s novog albuma. Jasno je da danas više nije čovjek jedne pjesme, koliko god ta pjesma bila velika.
A ta jedna pjesma, dakako, “Another Love”, i dalje je zasebna priča. Objavljena je još 2012., ali godinama kasnije, zahvaljujući društvenim mrežama, dobila je potpuno novu publiku. Krajem 2022. postala je gotovo himna ukrajinskog otpora i nade, pjevana na trgovima diljem Europe, a sam ju je Odell u ožujku te godine otpjevao na kolodvoru u Bukureštu, gdje su prolazile tisuće izbjeglica. Danas je jedna od onih pjesama koje kao da žive svoj vlastiti život, odvojen od autora. Milijarde streamova samo su broj koji pokušava opisati nešto što se puno bolje osjeti uživo, kad shvatiš da su je ljudi pretvorili u dio vlastite priče.
Zato ne čudi što je čuva baš za kraj. Nakon što provede publiku kroz sve faze svog opusa, zadnji veliki trenutak prepusti pjesmi koju svi znaju napamet. Čim krenu prvi akordi, uloge se okrenu. Publika više ne sluša, nego preuzima pjesmu i pjeva je za sebe. Nikoga u tom trenutku ne zanima tko je pjesmu upoznao prije deset godina, a tko ju je otkrio tek preko društvenih mreža. Svi znaju riječi, i svi ih pjevaju iz svog razloga. U Puli su se ti glasovi stopili u nešto što je te večeri stvarno djelovalo kao da cijela Arena diše zajedno.
I baš u tome je, čini se, najveća snaga ovih koncerata. Odell ne pokušava nikome nametnuti kako se treba osjećati. Pušta pjesme da rade svoje, bez suvišne produkcije koja bi im stala na put. Kad sjedne za klavir, sve se stiša. Kad podigne glas i udari po tipkama, energija se s tribina vrati gotovo fizički. Nema tu velikog spektakla, i ne treba mu, jer njegov najjači adut nikad nije bio ono što se vidi, nego ono što se osjeti.
Zato se te pjesme tako lako sele iz malih klupskih dvorana u velike europske arene, a da ništa ne izgube. Naprotiv, dobiju novu dimenziju. Sudeći po reakcijama, pulska je publika to prepoznala. U vremenu kad je gotovo svaki nastup pomno režiran do zadnjeg detalja, Odell nudi nešto puno jednostavnije: dojam da je pred tobom čovjek koji stvarno vjeruje u ono što pjeva. Njegov koncert nije bijeg od osjećaja, nego prilika da ih konačno pustiš van.
Možda se cijela ova turneja najbolje može opisati baš tim odnosom prema publici. On donese pjesmu, a publika joj da vlastito značenje. On započne priču, a publika je dovrši. U Puli je, barem na nekoliko minuta, publici ponudio i nešto što još nije imalo svoje mjesto u toj zajedničkoj priči, pjesmu bez naslova i bez poznatog refrena, koju nitko nije mogao pjevati zajedno s njim, samo poslušati. A kad je poslije stigao red na “Another Love”, nisu bila potrebna nikakva objašnjenja. Svi su znali svaku riječ.
U tom trenutku više uopće nije bilo bitno tko je tu pjesmu napisao. Te je večeri, pod dvatisućljetnim kamenim zidovima, pripadala svima koji su je pjevali.
