Radiohead u Bologni: Treći koncert europske turneje

Upozorenja:

Ovo bi mogao biti poduži tekst. Ako ste ga otvorili da biste samo na brzinu saznali kako je bilo na koncertu, odmah ću vam reći: bilo je vrlo dobro. Stvar je u tome da je ova Radiohead turneja glavni glazbeni event godine i mora biti popraćen, a cijela priča je kompleksna i zaslužuje biti popraćena na više razina.
Osim u jednom manjem dijelu života, nikad nisam bio „fanboy“. Jednostavno ne mislim da je neki bend ili bilo tko/što „veći od života“. Volim Radiohead i apsolutno sam uvjeren da su oni najveći i najvažniji živući (hm…jesu li oni zapravo „živući“…) bend na Svijetu. No, ne znam tekstove svih pjesama, a nekima čak ni ime. Dakle, ako ste ono…diehard fan…ne čitajte dalje. Vjerojatno ste i bili na nekom od ovih koncerata i imate svoj doživljaj. Ne treba vam čitati laprdanja nekog starog jarca.

DIO PRVI: Ulaznice

Kad sam pisao recenziju za Hail To The Thief Live prije desetak dana, napisao sam da vjerojatno nikad neću vidjeti Radiohead uživo. Neobičnim „uvrnućem sudbine“ („twist of fate“), dogodilo se da smo sin i ja, u prošli četvrtak uspjeli kroz re-sale doći do dvije karte. Kako…nemam pojma. Meni je cijeli taj sustav prodaje ulaznica kroz te neke Ticketmastere, predbilježbe, logine, pinove, kodove i ostale p***arije užasno odbojan. Naravno, svjestan sam da bi mi „analogni“ način prodaje vjerojatno potpuno onemogućio nabavu, jer sigurno ne bih zapucao u Bolognu na dan kad se ulaznice prodaju na šalteru. Međutim, u cijeloj ovoj ujdurmi s ulaznicama, najiritantnije je što su Radiohead uveli kojekakve „kontrole“ kako bi onemogućili švercere i botove, a na kraju se ulaznica moglo naći posvuda po višestrukim cijenama. Pričalo se tu i o tome kako je ovo Europska turneja za Europljane i o geografskoj podjeli po lokacijama i koječemu, ali činjenica jest da je hrpa ulaznica otišla Amerima i Australcima i inima drugima i da ova fora s geografskim podjelama nije uopće nikakve veze sa stvarnošću imala. Sve u svemu, nastala je totalna zbrka koja je, a što je za mene važno, kulminirala s krivo objavljenim vremenom otvaranje re-salea za Bolognu. Naime, najavljeno je 13.00 CET, a zapravo je bilo u 14.00 CET, što je isto što i 13.00 UTC i samo nas je puki slučaj, odnosno random refresh, doveo do ulaznica. Bilo kako bilo, dobili smo dvije („My preciousssss…“) ulaznice i organizirali se za putovanje.

Radiohead u Bologni, foto: Tomislav Tkalec — Radiohead u Bologni, foto: Damjan Tkalec

Cijene ulaznica su priča za sebe. OK, ne pričam tu o inicijalnim cijenama koje su se odavno i kod nas ujednačile sa belosvetskima, nego o naknadama. Naše ulaznice su u sustavu bile deklarirane s cijenom od 128 €, ali je na to naplaćeno cca 40€ nekakvih naknada, što Ticketmasterovih, a što pitajdragogbogačijih. Tako da te ulaz košta oko 170 eurića. Nemalo, ali jbg, to je Radiohead.

DIO (NEVAŽNI) DRUGI: Putovanje

Od kuće do tamo i natrag s malim detourom u Zagreb (i malom petljancijom oko, na moju preveliku žalost, spaljenog Vjesnikova nebodera), ukupno 1217 km – odrađeno unutar 34,5 sati.

Zastoj pred Ljubljanom zbog prometne nezgode odnio nam je gotovo jedan sat na putu prema tamo, a ni loše vrijeme između Ljubljane i Trsta (kiša, magla) nije pomoglo. Ipak, stigli smo u osunčanu Bolognu oko podneva.

Oni koji se žale na promet u Zagrebu trebali bi vidjeti kako to izgleda u Bologni koja je trenutno u radovima jer postavljaju tramvajsku prugu u širem centru i sve je raskopano. Količina prometa je vjerojatno barem 30% veća negoli u Zagrebu, a opet, nema pretjeranih zastoja unatoč nevjerojatnom broju kamiona na obilaznici koju ovdje zovu Tangenzionale. Talijani su majstori gradske vožnje i ne bulje u mobitele na semaforima. Svi kreću istovremeno i tolerantno propuštaju jedni druge. Kada dođeš iz Zagreba i gledaš taj promet, čini ti se kao da gledaš balet.

Bologna je lijep grad i ima ogromnu staru jezgru prepunu lijepe, vrlo specifične arhitekture – sve je crveno od cigle, a što je sasvim u skladu sa „crvenom“ političkom orijentacijom grada. Tamo su, naime, socijalisti na vlasti od Drugog svjetskog rata. Međutim, kao i velika većina velikih europskih gradova, Bologna je globalizacijom izgubila veliki dio svog identiteta. Na ulici se tu i tamo čuje talijanski, a unatoč svjetskoj slavi talijanske kuhinje, dobar dio restorana i zalogajnica je „world cuisine“. Lokalci, naravno, nisu oduševljeni trendovima.

Najveća mi je briga bila kako doći do Unipol Arene, koja bajdvej nije u Bologni, nego se formalno nalazi u mjestu Castelecchio di Reno (nešto kao naše Sesvete). Hotelčić koji smo bukirali po relativno pristojnoj cijeni od 128€ za noćenje s doručkom (za dvoje) je udaljen 10ak minuta autom, ali čak sat vremena hoda. Javni prijevoz do tamo je loš i nije raspoloživ u kasnim satima, a za posjetitelje koncerta organizirana je posebna autobus linija koja vozi u centar, a to nam ne odgovara. Dakle, neupitno je da idemo autom, ali onda se otvara pitanje parkinga. U neposrednoj blizini arene je IKEA, ali ona ima rampe, pa je pitanje može li se do auta van radnog vremena. Također je tu i veliki shopping centar (baš kao i kod naše arene) s besplatnim parkingom, ali na Google Maps se ne vidi imaju li rampe ili ne. Kako bilo, odvezli smo se do tamo i bez problema parkirali – džaba cijele drame oko toga. Namjera da prođemo jeftino i kupimo nekoliko piva u ogromnom supermarketu je propala jer nismo uspjeli naći frižider s pivama. Jednostavno ga nema. Naravno, toplo pivo nije opcija.

Koliko god je dolazak na mjesto bio jednostavan, toliko je odlazak bio problematičan. Iz nekog razloga, redari (i policija?) su zatvorili sve smjerove osim jednoga, pa se „milijun“ vozila iz više smjerova našlo u situaciji da se slijeva u jednu voznu traku. Posljedično, izlaz iz garaže je trajao oko sat vremena. A k tomu, put nas je odveo nekim čudnim, rubnim cestama iz kojih sam se (star i ćorav kakav jesam) izvukao na jedvite jade.

Summa summarum, sve je dobro prošlo, hvala na pitanju.

DIO TREĆI: Unipol Arena, ljudi i običaji

Prema najavama, vrata su se trebala otvoriti u 18.30. Mi smo došli pred arenu oko 18, uzeli pive na nekom štandu (2×6€ za točeni Heineken, cca 4 dcl) i došetali pred ulaze, gdje je bilo nešto ljudi poslaganih u redove. Šokirala nas je tišina. Ništa. Ni glasa se ne čuje. Ovi koji su stajali u redovima za merch i na ulazu za parter su to činili u gotovo potpunoj tišini. Nigdje glazbe, nigdje dreke, nigdje veselja. Nevjerojatno. Da je koncert bio u našoj Areni, sve bi gorilo. Nadnaravno iskustvo.

Parking Unipol Arene uglavnom prazan. Da smo znali što nas čeka, došli bi s gitarom do tamo i pjevali „Creep“ na repeat, i vjerojatno zaradili koju tisućicu ojra. Ako nas ne bi zaskočio kakav talijanski HDS ZAMP i sve nam oteo.

Kako smo znali da je pivo unutra još skuplje (7,80 za Heineken i 8,70 za novi talijanski „in“ brand Inchusa), popili smo još po dvije i zaputili se unutra. Moj veliki strah da se, jednom kad uđeš, neće moći pušiti, bio je neopravdan – moglo se izaći na neku (uvjetno rečeno) terasu, a što je sjajan feature. Ono što je bilo problem, a ne bi bilo tako kod nas, jest da kad si ušao na tribinu, nisi više mogao u parter. A to jest bilo problem jer se merch prodavao na parteru. Naime, tamo redovi tribine ne sežu do partera, već su ispod prvih redova „dućani“. Nevjerojatno, ali istinito. Kad smo ušli u dvoranu, zapahnuo nas je miris kokica iz tih „dućana“, a cijela dvorana je bila dobrano zadimljena. Ne znam kako bih to uopće prokomentirao.

Naravno, centralni dio dvorane je zauzimao veliki kružni stage, potpuno zatvoren rešetkama, a to su svi zainteresirani već mogli saznati iz napisa i videa s koncerata u Madridu. Stage izgleda sjajno, a naš pogled s desetak metara visine iskosa je još sjajniji.

Svjetla se gase…

DIO (NAJVAŽNIJI) ČETVRTI: Koncert

…a do početka je još deset minuta. Na „kavezu“ se naizmjence, ukrug, pojavljuje osvjetljeni pravokutnik koji izaziva euforične uzvike iz onog dijela publike koji taj pravokutnik vidi. Vrlo lukav način da tonac dobije informacije o feedbacku publike u pojedinom dijelu dvorane, i vjerojatno je to korišteno za uštimavanje zvuka. Naime, primijetili smo da je zvuk tijekom koncerta kvalitativno fluktuirao, pa čak se i unutar pojedine pjesme osjetilo da dolazi do „ispravaka“.

U jednom trenutku, buka publike se pojačala, i skužili smo da je security razmaknuo publiku na zapadnoj strani partera, a dečki su protrčali kroz nastali koridor i ušli pod pozornicu na koju su izašli kroz rupu u podu. Rasporedili su se po „stejdžu“, natovarili se instrumentima i krenuli svirati bez ikakvi suvišnih uvoda – sve ih je dočekalo uštimano.

Iskreno, očekivao sam veću vrisku publike. Ili mi se barem činilo da je dosta suzdržana. Imate tu negdje link na cijeli koncert snimljen iz publike, pa se uvjerite sami. Usput da rečem, ta snimka je rađena s neke pozicije jako bliske onoj na kojoj smo mi sjedili. Pa opet usput, kraj nas je ostalo jedno prazno mjesto, a s druge strane su nam došle dvije simpatične varaždinke.

„Planet Telex“ je zvučao okejiš – Thomov glas je često tonuo u gitarski „zid“. Općenito mi se učinilo da su tiše ili „minimalističnije“ pjesme zvučale bolje, pa je već slijedeća „2+2=5“ bila puuuno bolja – razgovijetnija i nekako „čišća“. Kavez je ostao zatvoren do polovine druge pjesme, pa je dojam bio da se dečki zabavljaju, a publika je eto pozvana da voajerski gleda kroz rešetke. A to je zapravo i djelomičan dojam ukupnog koncerta.

Moram sada otići u malu digresiju i odmah napisati nekoliko riječi o set listi.

Špekulacije oko set listi na ovoj turneji su jedan zanimljivi dio priče. Naime, rečeno je da su dečki uvježbali 60-ak pjesama koje planiraju izvoditi. U pripremi za koncert, ja sam si na zasebnu playlistu izdvojio one koje su svirali na četiri koncerta u Madridu i bilo ih je ukupno četrdeset i jedna. Nazovi hitove su nekako podijelili, pa kad sviraju „Karma Police“, ne sviraju „Exit Music“ i kad sviraju „Fake Plastic Trees“, ne sviraju, štajaznam…“Street Spirit (Fade Out)“…tako nešto. Dakle, ne možete dobiti sve „kolače“, osim ako odete na barem dva koncerta. Koncerti u Bologni su bili vrlo slični onima u Madridu, pa je na neparne dane svirana linija A (počinje s „Planet Telex“), a na parne linija B (počinje s „2+2=5“)…ili obrnuto…nevažno. Naravno, to nije baš „zapisano u kamenu“, pa ima nekih manjih varijacija. Recimo, na našem su koncertu odlučili odsvirati po prvi put „Talk Show Host“ i „Kid A“. Iskreno, ja sam mogao i bez njih. No…

Sjajnu „2+2=5“, uz koju je Thom odradio svoj fenomenalni „novi“ ples (a i kavez se podigao na polovini pjesme), slijedila je hipnotična „Sit Down, Stand Up“ koja je zvučala stvarno dobro. Inače dosadnu „Bloom“ popravio je Jonny koji je koreografirano odlupao dodatni set bubnjeva.

Nova digresija…Thom Yorke jest frontman i pjesnik i glavna fokalna točka, ali tvorac većine zvukovlja je Jonny Greenwood. Na koncu i njegovo namjerno „kvarenje“ pjesme „Creep“ je, zapravo, lansiralo Radiohead u orbitu. Bilo mi je nevjerojatno zanimljivo veći dio koncerta promatrati upravo Jonnyja kako minuciozno obilazi raspoloživi instrumentarij i pogađa sve prave tonove na barem sedam različitih instrumenata, a nerijetko to radi s gitarom obješenom na leđima. Dakle, Jonny je prava duša benda. Svira sve što mu date u ruke, slaže kompozicije od tri tona na način da one zvuče kolosalno i besprijekorno odrađuje svaki zadatak u pravom tajmingu. Gledati njega je kao gledati kompliciranu third person shooter videoigricu koju neki majstor odigrava na Twitchu.

Uslijedio je prvi „veliki hit“ uz koji je publika mogla zapjevati – „Lucky“ je jednostavno sjajna pjesma i izvedba je bila isto takva, a onda opet malo ludila uz još bolju „15 Step“, uz koju Thom opet podivlja (uglavnom to radi kad se oslobodi gitare). Phillip Selway i dodatni (bezimeni) perkusionist odlično odrađuju posao (to vrijedi za cijeli koncert). Publika u parteru dosta mirna unatoč pjesmi koja poziva na skakutanje i ples. Mogući razlog je nedostatak prostora, ali meni to ne bi bio problem da sam bio dolje, unatoč „poznim“ godinama. Naravno, mi smo na tribinama morali sjediti jer bi svi grintali čim se netko ustane, a to je priča za sebe, bajdvej.

Thom nastavlja skakutati i izvijati se uz „The Gloaming“ koja je, razumljivo, dosta mlako primljena od publike, kao i slijedeća, na ovoj turneji premijerno izvedena „Kid A“. Slijedi mala pauza za izmjenu gitara, pa jedna od najboljih pjesama ikada „No Surprises“. Da, dobro ste pročitali…jedna od najboljih pjesama ikada i apsolutno remek-djelo jednostavnosti i ljepote. Nevjerojatno kako su iz običnog metronomskog „udaranja“ po ksilofonu, kao u nekoj pjesmi za djecu, Radiohead napravili čudo od pjesme. No, očito je da ju bend ne doživljava kao nešto posebno i izvodi ju onako, „preko neke stvari“. Što me dovodi do već neznam koje digresije…

…a koja se nastavlja na gornju priču o set listama. Potpuno je jasno da dečki imaju nešto različitije mišljenje o vlastitoj glazbi negoli dobar dio publike – svi znamo priču sa „Creep“ i tome posvećenoj „My Iron Lung“. Zapravo, nekad se čini da Thom prezire veći dio svoje publike, jer, budimo realni, veći dio publike je površan, zna hitove i ne kopa po skrivenim porukama King Of Limbs. Ja s tim nemam problem, ali svaki taj supervisokoumjetnički (elitistički) kredibilitet ti pada u vodu kad prodaješ j***ne obične majice za 50€. I to i „pravim“ i „krivim“ fanovima. Zato mi cijeli taj koncept „evo-ovo-su-pjesme-koje-mi-volimo-a-eventualno-ćemo-vam-odsvirati-i-poneku-koja-je-vama-super-i-to-vam prodajemo-a-vi-vidite-hoćete-li-ili-ne“ ide pomalo na živce. I vjerojatno nisam jedini kojega taj pristup nervira, ali j***ga, to su faking Radiohead, pa ih moraš prihvatiti takve kakvi jesu. Šteta je što ni taj sentiment nije dvosmjeran.

Da dodatno i slikovito pojasnim, zadnji veliki koncert na kojem sam bio je Nick Cave & The Bad Seeds u Areni prošle godine i to mi je, mislim, najbolji koncert u životu, pa je i logično da sam ovaj doživljaj uspoređivao s tim. Kad slušate i gledate Cavea, osjećate da on vas doživljava kao i vi njega. Ovdje to nije tako. A možete to znati odmah na startu, kad buljite u kavez. Usput, ne-nagradno pitanje za kviz je: jedna osoba na stageu u Bologni je bila na stageu i onda u Zagrebu. Koja?

Gdje sam stao…aha…“Videotape“ je još jedan primjer jednostavne, minimalne ideje koja je pretvorena u punokrvnu pjesmu. Opet jedan mini-vrhunac cijelog koncerta – odlično je prezentirana, a slijedi je, po meni, najbolje izvedena pjesma večeras – „Weird Fishes/Arpeggi“. Nekako je sve sjelo na svoje mjesto i zvuk je izvanredan, a sama pjesma je sjajna (od nje je, s In Rainbows, jedino možda bolja „Reckoner“).

Pa onda, opet promjena…kad sam naknadno gledao snimku koncerta, skužio sam da mi je potpuno promaklo da je za uvod u „Everything In Its Right Place“ poslužio dio prekrasne pjesme „Harry Patch (In Memory Of)“ koju su posvetili posljednjem neposrednom svjedoku strahota Prvog Svjetskog rata. Vjerojatno sam još bio pod dojmom prethodne „Weird Fishes“. Kako bilo, „Everything In Its Right Place“ je zvučala odlično i publika ju je dobro prihvatila, a nije ni „Talk Show Host“ bila loša, ali nekako je odvela koncert u neku drugu atmosferu koja se još pojačala na mjeraču paranoje sa „The National Anthem“. Sjajne stvari za slušat doma, ali nekako se nisu uklopile u moje raspoloženje.

Stvar spašava prekrasna „Daydreaming“ – još jedna od onih stvorenih iz jednostavne tro-tonske „udice“ i večeras jedina s A Moon Shaped Pool, a slijedi ju također lagana i introspektivna „How To Disappear Completely“. Ovaj cijeli dio koncerta mi se činio nekako najuigraniji i najmanje „raskomadan“…što me opet vodi u digresiju…

…u kojoj se moram osvrnuti na ukupnost i konciznost cijelog koncerta. Promjene tempa i atmosfere pjesama su prečeste što vam daje nekakav roller-coaster osjećaj koji vam malo dojadi nakon trećeg-četvrtog puta. Dakle, nema jasnog narativa, a što bi čovjek od benda kakav je Radiohead trebao očekivati. Možda je to osobno, ali da su odsvirali neku „best of“ listu, bilo bi mi to sve razumljivo. Ovako mi se taj cijeli koncept učinio kao „ni v rit, ni mimo“.

Glavni dio koncerta završavaju dinamična „Bodysnatchers“ i (malo) površno odsvirana „There There“, uz napomenu da je odrađena sa čak četiri bubnjara/perkusionista jer su se udaraljki primila i oba brata Greenwooda. Dečki se spuštaju pod pozornicu i vraćaju se da bi nastavili sa (opet malo) površno odsviranom „Fake Plastic Trees“ koja bi trebala bit ekstatični vrhunac, ali nekako ostane samo „odlična“. Ta površnost se nastavlja i sa dva najveća hita „Let Down“ i „Paranoid Android“. Opet…možda je to samo bio problem na ovom koncertu, ali u sve tri pjesme je bend malo „ispadao“ i dojam je daleko ispod očekivanog.

Onda su se malo pribrali i lijepo „ispalili“ redom „You And Whose Army“, „A Wolf At The Door“ i „Just“. Za kraj je (očekivano) ostavljena „Karma Police“, opet relativno površno izvedena, pa su dečki, uz mah-mah publici otišli na zasluženi odmor.

DIO PETI (i hvaladragombogu zadnji): Zaključci

Pitanje svih pitanja jest jesu li Radiohead ispunili očekivanja?

A odgovor svih odgovora je: Jesu.

No, moglo je to biti i puno bolje. Sve što sam imao reći o konceptu i setlistama sam već rekao. Ja sam imao nesreću da na „moj“ dan nisu odsvirali mog apsolutnog favorita „Street Spirit“, a niti „Nice Dream“, ni „Reckoner“. Naravno, mnoge druge favorite nisam ni očekivao. Opet, kako rekoh, razumio bih sve da je cijeli show konceptualno zaokružen, ali…nije. Isprekidan je i neujednačen.

Ali…heeeeej…to je Radiohead, najveći živući bend na planeti!!!!! Da su samo stali na stejdž i prdnuli, vrijedilo bi to vidjeti i čuti.

Vizualno je koncert („powered by“ jaaaako dobra mjesta) fenomenalan. Zapravo, toliko je detalja bilo za vidjeti da sam iznimno zahvalan ovome liku koji je to snimio i stavio na Jubito. Sad ću to moći višestruko pregledavati i uživati.

O problemima sa zvukom sam nešto napisao, ali nisu to zapravo bili „problemi“, više neki slučajevi ne-perfekcije.

Suštinski, jedini stvarni problem je ta jednosmjerna ljubav, i iz toga proizlazi taj pomalo prezrivi odnos (pretpostavka je da u tome prednjači paranoični mizantrop Thom) prema vlastitim, objektivno najboljim, pjesmama. Šteta. Mislim da su, nakon 7 godina koncertne apstinencije, ipak trebali ovo napraviti sa više osjećaja za „širu“ publiku. Ili nešto potpuno suprotno.

A publika je možda bila i najproblematičnija u cijelom ovom iskustvu. Nisam se mogao ne prisjetiti scene koju sam doživio 1998., na koncertu Page & Plant u Domu sportova. Kada je dovršeno pljuvanje po nesretnim Gazdama koji su bizarnim „uvrnućem sudbine“ odabrani za predgrupu, P&P su krenuli svirati “Ramble On”. Nakon tihog prvog dijela koji je odsviran u gotovo potpunom mraku, krenuo je refren i upalili su se neki stroboskopski reflektori postavljeni na rub pozornice i upereni u parter. I onda se s tribine vidjelo kako cijeli parter skače kao jedno tijelo i jedna duša. Nezaboravna scena. E, tako nešto mi je falilo u Bologni.

Eh, da…dugujem vam i odgovor na kviz pitanje…Colin Greenwood (basist) je svirao s Caveom lani, a koliko mi je poznato, činit će to i u kolovozu ove godine u Puli. BTW, ako ste propustili lanjski koncert u ZG areni, ne propustite ovaj u pulskoj. To će vam biti sjajna utjeha ako već niste uspjeli doći do ulaznice za Radioglavce. A glede toga, ako ste voljni potegnuti do Berlina, Kopenhagena ili Londona, ovaj re-sale nije tako loša fora. Ako sam ja uspio doći do karte, možete i vi. Neće vam biti žao potrošiti tih parsto eurića, vjerujte mi. Veliki je to spektakl i svim mojim (subjektivnim?) prigovorima unatoč, morate to vidjeti.

Snimka cijelog koncerta: