TrentemPonosni nasljednici jednih od najstrašnijih osvajača, vlasnici najstarije zastave na svijetu, Hamletovi sunarodnjaci; osim što se diče Malom Sirenom, odličnom rukometnom reprezentacijom, imaju i sasvim pristojnog predstavnika u umjetnosti koja je pod patronatom Euterpe-u glazbi, i to onoj elektronskoj.
Za Andres Trentemøllera kažu da je jedan je od ključnih protagonista elektronske glazbe novog milenija. Za stjecanje takvog statusa bilo je potrebno ostvariti sljedeće premise: pobijediti sintetizator, posjedovati srce koje je iznad uma, stvoriti sadržaj koji prevladava formu, posjedovati pasiju koja ruši pravila. Izgleda da su se te osobine našle na jednom mjestu, u srcu i umu ovog mladog glazbenika, koji je sve to (a možda i više od toga) spreman prezentirati na najljepšoj otvorenoj pozornici u Lijepoj Našoj. Andres Trentemøller zanimljiva je osoba iz razloga što nije klasični DJ, nije klasični producent, a nije ni klasični glazbenik koji stvara glazbu za klubove ,ali sve to sasvim uspješno inkorporira u svoje glazbene avanture koje u pravilu posjeduju prave poticaje za pokretanje udova.
„Nikad me nije posebno interesirala glazba, kao i njena povijest, glazba je jednostavno moja pasija. Počeo sam komponirati već sa četiri godine, mislim nastavljati stvarati glazbu dok ne navršim 75 godina. Uobičajena je praksa svrstavati glazbu u kategorije, poput razvrstavanja odjeće prilikom ubacivanja u vešmašinu, posebno bijela, posebno obojena. Meni to predstavlja pravu dosadu, dosta mi je veš mašine i u kući. Obožavam raditi s kontrastima, kombinirati hladne elektronske zvukove s toplim melodijama. Raditi s raspoloženjima i atmosferama apsolutno je predivno“.
Nekada se za koncert Led Zeppelina plaćalo desetak dolara, danas platiš 100 dolara i čuješ kompjuter. Trentemøllerova glazba je negdje između, hibrid (poput sofisticiranije verzije Ultre) u kojoj osim sintetizatora postoji i bend, bend koji je od početka koncerta zahvaljujući brutalno ozvučenoj ritam sekciji dao na znanje da se na ovom koncertu neće moći ostati zavaljen u sjedalicama.
Iako ovo nije moja generacijska glazba, bilo je trenutaka kada su se iz odsviranih nota mogli uhvatiti i dobro poznate note U2 ili Depeche Mode, dok je momak do mene (iako to nisam primjetio) u jednom trenutku prepoznao skladbu benda The Cure.
Osobnog sam mišljenja da je i u ovom slučaju mašina pobijedila čovjeka unatoč gitarama i bubnju, forma je na kraju ipak pobijedila sadržaj, dok je pasija ovog mladog Danca u prezentaciji svoje glazbe apsolutno neupitna.
Zvuk je po mom skromnom mišljenju bio preglasno kalabriran, u većini slučajeva ženski vokal je bio sasvim nerazgovijetan.
Osvjetljenja kao da i nije bilo, polumrak uz mnogo dima zadavao je fotografima muke, lica glazbenika bila su uglavnom u sjeni ili polusjeni. Sve to nije smetalo sasvim pristojno popunjenom gledalištu da od samog početka aktivno sudjeluje u plesnim koreografijama, umnogome sličnim onima koje se mogu vidjeti na Ultra i sličnim festivalima. A to je za mnoge bio i jedini razlog dolaska.øller nastupio na tvrđavi sv.Mihovila
