U subotu, 13. lipnja, u zagrebačkom klubu Bogaloo nastupio je poznati reper, producent i trip hop glazbenik Tricky. Kao predgrupa nastupila je poljska pjevačica Marta Zlakowska, poznata upravo po svojoj suradnji s Trickyem i koja čini dio njegove ekipe glazbenika na turneji. U pola devet, kada je bio najavljen početak koncerta, u klubu se nalazilo tek tridesetak ljudi, i pred njima je započeo nastup mlade glazbenice. Iako je klub u početku bio gotovo prazan, tri otvorena šanka bila su naznaka da se očekuje veliki broj posjetitelja.
Martu prije nisam slušala, ali publika je pokazala da vrlo dobro poznaje njezine pjesme. Svidjelo mi se što je bas bio dosta glasan, iako je sveukupno ipak bilo malo pretiho. Marta je nastupala nešto manje od pola sata, a Tricky je na pozornicu stigao točno prema rasporedu, u pola deset. Stajala sam naprijed jer kada sam stigla, nije bilo baš ljudi pa sam odlučila ostati na svojoj poziciji i dočekati početak Trickya. Nisam bila jedina, oko mene su se fanovi već stisnuli u prve redove uz barijeru i strpljivo čekali. S pojavom Trickya i prvim taktovima pjesme „I’m Not Going“ shvatila sam da se klub dosta napunio.
Na sceni osvjetljenja i nekog light showa nije bilo, tek ljubičasta svjetla, polumrak i tako je ostalo do kraja koncerta. U početku mi se činilo, iako je zvuk bio dobar i čist, da Trickyu ne radi dobro mikrofon jer ga ne čujem kad pjeva, no ubrzo sam shvatila da se on uglavnom samo lovi za mikrofon u tom nekom svom scenskom performansu. Jer kada pjeva, jako dobro sam ga čula, no činilo mi se da većinu nastupa ne daje svoj vokalni doprinos. Glavni vokali na koncertu bili su Marta i mladi bristolski glazbenik Mitch Sanders, sa takodjer prekrasnim i nježnim glasom. Tricky je tu za dinamiku na sceni: izvodi ponavljajuće pokrete rukama, diže majicu i pokazuje trbuh, okreće leđa publici, u svojem je filmu i to je njegov identitet i uloga na sceni.
Komunikacije s publikom nije baš bilo, osim tu i tamo kojega „thank you” i predstavljanja benda, što nisam uspjela čuti jer je publika vrištala. U jednom trenutku Tricky je rekao da čuje puno ljudi koji pričaju usred koncerta i neka idu pričati u sobu za pričanje (koliko sam ja uspjela shvatiti), te tada cijeli bend odlazi sa stejdža. Istina je da je, iako je zvuk bio dobar, bilo pretiho jer se moglo čuti ljude u publici, i općenito taj jedan žamor. Šteta, za ovakve koncerte treba biti puno glasnije, no znam da je danas manje decibela postalo standard i to me je i živciralo na svakom koncertu u Parizu, a eto sada je tako i kod nas.
Nakon ovoga odlaska sa scene publika je vrištala i pljeskala, dozivala Trickya i bend kako bi se vratili, no onda je krenulo s ušutkivanjem pa su se svi stišali jer očito je bila potrebna tišina. Nakon dvije minute vraćaju se i nastavljaju u bržem ritmu, „Black Steel” te „Here My Dear”, gdje napokon i čujem malo više samog Trickya. Meni je u nekom trenutku postalo jako vruće, znojno, ljepljivo i nekako bez zraka, a tek kad sam se okrenula shvatila sam da je klub krcat i da zato nema zraka. Htjela sam otići malo iza kako bih bolje vidjela publiku i ukupnu atmosferu, ali bilo je toliko puno ljudi da nisam mogla otići jer se to činilo kao teži pothvat.
Nakon zadnje stvari Tricky je rekao „hvala i laku noć” i to je bio kraj, tj. pauza prije bisa kojeg su svi očekivali. Publika više nije znala treba li dozivati glasno ili tiho, tako da se prvo pljeskalo i vikalo „We want more”, a onda se počelo s ušutkavanjem, baš sa „ššššššššš”, no upalila je koja god metoda od te dvije, jer su se vratili i pružili još deset minuta svirke. Na bis su se vratili sa „Out of Place”, a nastup koji je trajao sveukupno sat vremena završili su pjesmom „Vent”. Uz stroboskop Tricky napušta pozornicu, dok bend dovršava posljednje taktove pjesme. Koncert je definitivno bio zanimljiv, a činilo se da je publika vrlo dobro znala što može, a što ne može očekivati od Trickya.
