Kako nakon korone nikako nisam uspijevala ići na masu koncerata kao prije i kako sam izgubila nit, nisam znala što očekivati za večerašnji nastup švedskih legendi Dark Funerala. Iskreno, mislila sam da će prostor biti prevelik, odnosno da bi dvorana mogla zjapiti prazna. Kad ono… kriva pretpostavka.
Na Kami no Ikari koji je najavljen za 18:00 (najavljena satnica se poštivala) nisam mogla stići, ali sam zato na Ex Deo stigla na vrijeme i ostala oduševljena na popunjeni Boogaloo u 7 sati! Baš me je pozitivno iznenadila mnogobrojnost publike ali i energija koja je frcala sa stagea. Bend predvođen nezaustavljivim Mauriziom Iaconom je zavladao dvoranom svojim glazbenim viđenjem rimskih careva te rimske povijesti. Prepoznatljivi kostimi, poznate „face“ na bini, poznata zarazna energija. Romul, Kaligula, Vespazijan su samo neka od imena koje je Ex Deo uvrstio na svoj glazbeni meni te večeri. Koliko god momci zvučali žestoko, njihova glazba mi ima i elemenata filmske glazbe, a posebno uz nju mogu zamisliti ljute bitke koje gledam u povijesnim filmovima ili serijama o Antičkom Rimu. Možda u nekima od njih i Ex Deo i potpisuje glazbu, ne znam. Ako ne potpisuju – trebali bi, svakako! Boogaloo je sinoć rekao svoje. Ex Deo mi je osobno bio najbolji nastup večeri.
Naravno da su nakon benda posvećenog povijesti Starog Rima, Talijani morali doći s talijanskom zastavom kako se mi ne bi slučajno zapitali tko su pravi, a tko nisu potomci Starih Rimljana. Iako, nema to veze s time, na omot albuma „Opera“ Veronica Bordacchini je željela nalikovati.
Dok se pozornica teatralno kitila svijećnjacima, klavirom, stubama na kojima pjevačica provela dosta vremena, puštala se klasična glazba kako bi nas uvela u svu teatralnost i natruhe klasike koju su nam Fleshgod Apocalypse donosili. A krenuli su poput opere. Nježno s „Ode to Art“ pa onda surovo s „I Can Never Die“.
Talijani su si uistinu dali truda. Od izgleda stagea do animiranja publike. O izvedbi pjesama da i ne govorim. Veronica i dečki su iz petnih žila zapeli kako bi predstavili i izveli svoje pjesme ( „Sugar“, „Bloodclock“, „The Fool“ – neke su od njih). Bezbroj puta su se zahvaljivali publici na dolasku na koncert. Maksimalno su se trudili oko svega, a to nije prošlo nezamijećeno. Nakon „The Violation“ „zastor“ se spustio, a na poziv publike „we want more“ nisu se odazvali.
Skidanje teatralne kulise bine i postavljanje nove za Dark Funeral je trajalo gotovo pola sata (možda malo previše?), no, za to vrijeme se mogao škicati rezultat rukometa u Areni ili pogledati merch koji su nam bendovi ponudili s obje strane dvorane.
I potom – dugo očekivani legendarni Dark Funeral na zagrebačkoj pozornici. U mraku su zauzeli svoje pozicije na bini, a potom je svjetlo obasjavalo svakog posebno od njih. Crnilo, magla, mistika, zlo – „Nosferatu“ s njihovog zadnjeg albuma iz 2022. „We are the Apocalypse“. Frontman Heljarmadr i ostali momci na bini nisu mogli izgledati dostojnije slavnom vampiru kojemu su posvetili pjesmu na zadnjem albumu. Na oduševljenje publike, odmah nakon „Nosferatua“ vratili su se dvadesetak godina i izvukli nešto staro „Atrum Regina“, nakon nje nešto noviju „To Carve Another Wound“. Između izvedbi su pozivali publiku da im se pridruži u „Hail Satan“ uzviku. Odaziv je bio itekakav!
Dark Funeral je parao zrakom! Njihovo mračnjaštvo, moćan zvuk, karizma vokala Heljarmadra, mističnost i horor izdanje ostalih članova benda, izvrsno odabran repertoar, kulise koje su postavili na binu, komunikacija s publikom, sve je to zaokružilo ono što švedski Dark Funeral predstavlja – black metal u svom najboljem izdanju.
Zimska nedjeljna večer za poželjeti. Bendovi stilski različiti a opet u neku ruku i slični. Svaki sa svojom filozofijom, opčinjenošću povijesnim ili religijskim elementima, posvećeni kostimima, kulisama, predani glazbi koju predstavljaju i na kraju krajeva, predani i publici zbog koje je turneja krenula i zbog koje živi.
