Križevci će i ove godine na nekoliko dana postati velika pozornica na otvorenom. U sklopu 58. Križevačkog velikog spravišča, manifestacije koja već gotovo šest desetljeća njeguje gradsku tradiciju, povijest i kulturu, posjetitelje očekuje i nastup jednog od najdugovječnijih bendova regionalne glazbene scene – Parnog valjka.
Bend ove godine obilježava velikih 50 godina djelovanja regionalnom turnejom tijekom koje izvodi svoje bezvremenske klasike, ali i pjesme s aktualnog albuma „Kažu pčele umiru…“, prvog studijskog izdanja snimljenog s Igorom Drvenkarom u ulozi frontmena.
Uoči nastupa na Križevačkom velikom spravišču razgovarali smo s Igorom Drvenkarom o novom albumu, životu na turneji, očinstvu, kazalištu te svemu onome što danas čini novo poglavlje jednog od najvažnijih bendova regionalne glazbene scene.
„Kažu pčele umiru…” prvi je studijski album Parnog valjka s vama kao frontmenom, ali album istovremeno zvuči vrlo prirodno i neopterećeno pokušajem vraćanja prošlosti. Jeste li tijekom rada na njemu svjesno pokušavali graditi identitet benda u sadašnjosti, a ne živjeti isključivo od nostalgije?
Naravno da smo svjesni koliko je velika povijest Parnog Valjka i koliko emocija ljudi vežu uz sve ono što je bend stvarao desetljećima. Ali od prvog dana bilo mi je važno da ne pokušavamo kopirati prošlost, jer to jednostavno nije moguće. Prošlost treba poštovati, a glazba mora živjeti danas. Mislim da smo upravo zato album radili iskreno, bez opterećenja da nešto dokazujemo. Željeli smo snimiti pjesme koje će imati smisla u ovom trenutku, koje govore o nama danas. Ako publika osjeti da je to prirodno i neopterećeno, onda smo očito napravili dobar posao.
Kroz dosadašnje intervjue puno se pričalo o odgovornosti i pritisku, ali zanima me postoji li danas već osjećaj rutine i opuštenosti unutar benda?
Postoji puno više opuštenosti nego na početku, to sigurno. Kad smo krenuli zajedno, bilo je normalno da svi osjećamo određenu odgovornost prema publici, prema bendu i prema svemu što Parni Valjak predstavlja. Danas smo iza sebe ostavili veliki broj koncerata, snimili album, prošli kroz puno zajedničkih trenutaka i prirodno je da se razvilo povjerenje. Naravno da i dalje postoji pozitivna trema prije koncerata, ali sada se puno više osjećamo kao ekipa koja zajedno diše i uživa u svemu što radi.
„Moja glava, moja pravila“ postala je jedna od ključnih pjesama ove nove faze. Jeste li već tijekom snimanja osjećali da bi upravo ta pjesma mogla imati posebno značenje za publiku?
Iskreno, osjetio sam da ta pjesma ima nešto posebno. Teško je ikad sa sigurnošću znati kako će publika reagirati, ali već tijekom snimanja osjetila se neka posebna energija. Tekst nosi poruku s kojom se puno ljudi može poistovjetiti, a glazbeno ima taj trenutak koji ostaje u glavi. Danas mi je posebno drago vidjeti kako je publika prihvatila pjesmu i kako je postala važan dio naših koncerata. Uostalom, to je i prva pjesma koju sam snimio s bendom, pa mi zbog toga ima dodatnu emocionalnu vrijednost.
Budući da paralelno živite i glazbeni i kazališni život, zanima me postoji li između ta dva svijeta nešto što vas i dalje potpuno različito ispunjava?
Apsolutno. Iako su i jedno i drugo pozornica, zapravo su to dva dosta različita svijeta. U kazalištu postoji preciznost, priča, lik koji gradite i živite kroz predstavu. U rock’n’rollu postoji sloboda trenutka, energija benda i direktna komunikacija s publikom. Jedno me uči disciplini i detaljima, a drugo me podsjeća koliko je važno prepustiti se emociji. Mislim da mi upravo ta kombinacija pomaže da stalno rastem i kao izvođač i kao čovjek.
U posljednjih par godina prošli ste jako intenzivan period; nova uloga u bendu, velika regionalna turneja, novi album, a privatno ste početkom godine postali i otac. Koliko je izazovno balansirati sve te velike životne promjene istovremeno?
Bilo je intenzivno, nema sumnje. Ponekad se dogodi da ti život odjednom otvori nekoliko velikih poglavlja istovremeno i onda samo pokušavaš držati ritam. Očinstvo mi je sigurno donijelo potpuno novu perspektivu i promijenilo prioritete. Naravno da nije uvijek lako uskladiti obitelj, putovanja, koncerte, probe i sve ostalo, ali zapravo me sve to dodatno motivira. Kad dođeš kući nakon nekoliko dana puta i vidiš osmijeh svog djeteta, puno stvari odmah sjedne na svoje mjesto.
Život na turneji često djeluje glamurozno izvana, ali pretpostavljam da realnost izgleda puno drugačije. Što vam je danas možda najveći izazov u tom konstantnom ritmu putovanja, koncerata i privatnog života?
Mislim da je najveći izazov pronaći ravnotežu. Ljudi vide dva sata koncerta, a iza toga stoje kilometri putovanja, rano ustajanje, hoteli, tonske probe i puno logistike. Meni je danas možda najvažnije sačuvati energiju i zdravlje, pogotovo glas. Kad si pjevač, glas ti je instrument i moraš ga čuvati jednako ozbiljno kao što sportaš čuva svoje tijelo. A uz to želiš biti prisutan i u privatnom životu, što ponekad zna biti pravi izazov.
Turneja povodom 50 godina benda vodi vas kroz Hrvatsku, regiju i inozemstvo. Postoji li koncert ili grad koji vas je u posljednje vrijeme posebno iznenadio emocijom publike?
Iskreno, bilo ih je puno. Ono što me najviše veseli je kada dođemo u neki grad i vidimo nekoliko generacija u publici. Roditelji, njihova djeca, pa čak i bake i djedovi zajedno pjevaju iste pjesme. To su trenuci kada stvarno osvijestiš koliko je glazba moćna i koliko dugo može živjeti. Teško mi je izdvojiti samo jedno mjesto jer nas publika na ovoj turneji zaista iznova oduševljava.
U nedjelju nastupate na Križevačkom velikom spravišču, što publika može očekivati od vašeg nastupa i kakvu atmosferu priželjkujete u Križevcima?
Publika može očekivati jedan pravi koncert Parnog Valjka. Bit će tu pjesama koje svi znaju i vole, bit će novih pjesama s aktualnog albuma, a prije svega želimo stvoriti večer koju ćemo zajedno pamtiti. Križevci imaju lijepu tradiciju i veseli me što ćemo biti dio te priče. Priželjkujem puno dobre energije, zajedničkog pjevanja i onu atmosferu kad se na kraju večeri svi osjećamo kao da smo proslavili nešto važno zajedno.
Posljednji nastup Parnog valjka pred križevačkom publikom na Križevačkom velikom spravišču održan je još 2002. godine. Koliko je važno ponovno nastupiti pred publikom koja vas prati već desetljećima?
Jako je važno, ali prije svega zbog same priče benda. Ja tada, naravno, nisam bio dio Parnog Valjka i taj koncert pripada jednom posebnom razdoblju koje je obilježio Aki. Vjerujem da bend na taj nastup ima lijepa sjećanja i baš zato mi je drago što se nakon toliko godina ponovno vraćamo u Križevce. Takvi koncerti uvijek nose dodatnu emociju jer okupljaju ljude koji su uz bend odrasli, koji ga prate desetljećima i koji su kroz pjesme Parnog Valjka proživjeli dio svog života. Meni je velika čast danas biti dio te priče i zajedno s bendom nastaviti graditi nova sjećanja s publikom.
Kad danas gledate Parni valjak u 2026. godini, nakon novog albuma, velike turneje i ustaljenih zajedničkih nastupa, imate li osjećaj da bend više nije u fazi „novog poglavlja“, nego da je to jednostavno ponovno Parni valjak u punom smislu?
Mislim da će ovo uvijek biti novo poglavlje i da je to sasvim prirodno. Nakon 46 godina s Akijem bilo bi neiskreno praviti se da se ništa nije promijenilo. Promijenilo se puno toga, za bend, za publiku, ali i za mene osobno. Međutim, ono što me veseli jest činjenica da se danas sve to osjeća prirodno i iskreno. Nema osjećaja da nešto glumimo ili pokušavamo zamijeniti ono što se ne može zamijeniti. Naprotiv, osjećam da smo pronašli svoj način kako nastaviti dalje, uz puno poštovanje prema svemu što je bilo prije. Najvažnije mi je da ljudi na koncertima i kroz nove pjesme osjećaju istu emociju, istu energiju i istu ljubav prema glazbi koja je oduvijek krasila Parni Valjak. Ako smo to uspjeli sačuvati, onda smo na dobrom putu.
