Povodom najave koncerta kojim će obilježiti 30 godina zajedničkog djelovanja u zagrebačkoj Areni, prisjećamo se koncerta kojeg su Urban&4 održali u zagrebačkoj Areni s gudačkim orkestrom 2023. godine. Članak je izvorno objavljen na SoundGuardianu 11.6.2023.
Bilo je to prošle godine prije početka koncerta Toma Jonesa na Ljetnoj pozornici u Opatiji kada sam s meni nepoznatim kolegama fotografima pred pozornicom čekao da sir Jones izađe pred okupljeno mnoštvo kako bi mogli trajno ovjekovječiti još jedno njegovo hrvatsko ukazanje. Kolege iz, pretpostavljam, lokalnih medija kratili su vrijeme raspravljajući o domaćoj glazbenoj sceni te su u jednom trenu ustvrdili kako Urban nije ništa posebno na njoj, da se ne razlikuje od hrpe istih takvih te da spada u neki prosjek. Razmišljao sam uključit se u raspravu, no kako sam bio zaokupljen nekim svojim stvarima pustio sam neka ova konstatacija odleti u vjetar. Nisam siguran radi li se o pukom nepoznavanju ili pak jalu naspram lokalnog glazbenika koji je odavno prekoračio granice lokalnog (i Kvarnera i Hrvatske), no svaki imalo upućeni, reći ću čak i ispodprosječni poznavatelj glazbene scene zna koliko je velik i presudan utjecaj na generacije, ali i formiranje (alternativne) rock scene u Hrvatskoj imao Damir Urban i koliko je stilovima šarolik, ali i jedinstven, njegov glazbeni opus. Nekako me oduvijek kopkalo izrečeno, a nije moglo poslužiti kao bolji uvod u tekst o sinoćnjem koncertu Urban&4, praćenog izvrsnim Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog (uz tolike suradnje s domaćim pop glazbenicima, Bjelinski mu dođe kao neka vrsta našeg Michaela Kamena), jer upravo je sinoćnji koncert najbolji demanti busanja „bogatim poznavanjem“ domaće glazbene scene u prsa lokalnog kvarnerskog fotografa.
Nije Arena bila rasprodana, ali je bila krcata, pa gotovo do posljednjeg mjesta. Taman dovoljno da nema guranja, a opet da se osjećate odlično upijajući odličnu glazbenu vibru s pozornice i oko sebe. Urban&4 su generalnu probu (planirano ili ne) ovog koncerta već imali, i to prošle godine na Sunačnoj strani Prisavlja (ili HRT-a?), ali ono što je sinoć tutnjalo Arenom je bilo grandiozno, monumentalno glazbeno putovanje, priča za generacije u kojoj su Urban&4 bez imalo suzdržavanja, bez imalo zadrške ili treme tutnjali dva i pol sata pred tisućama fanova. Energija koju su nam dali puštena je bez oklijevanja, a petorka je rokala bez prestanka istim intenzitetom kao što to zna činiti kada nastupa u nekom malom klubu za najgorljivije fanove, kada se temperatura diže u nebesa, a znoj cijedi iz svake pore tijela.
Teško je pisati o onom što se sinoć dogodilo. Teško je nekom kao što sam ja, koji ne zna s riječima tako lako, dočarati i oslikati slovima emocije i snagu glazbe koju su nam svi ti divni ljudi sinoć dali. Nije mi bila namjera privatizirati ovaj koncert za sebe, da sebično o njemu izvještavam slovom i fotografijom. Trebao je ove retke pisati i nizati moj dragi prijatelj Ivan, kažem prijatelj, a ne kolega, jer kada s nekim dijeliš svoju radost i bol bez zadrške onda to više nije puka kolegijalnost, više je to od toga. Na žalost morao je u zadnji tren otpasti, no ponudio je da sastavi tekst iz mojih natuknica (velik je čovjek Ivan), no ljudski sam mu zahvalio i rekao da će teško bilo što biti napisati o tome što se desilo ako nisi bio tamo, a da sam ja ovako slab s riječima trebao još puno ruskih klasičnih pisaca progutati da bi mogao nešto pametno i poetski napisati. Dodao je da je i Kundera odličan izbor, što je mene opet odvelo u drugom smjeru i vratilo na Urbana (baš kao što me vraća i sada) kada sam zaključio kako pjesmu imenjakinju ovog utjecajnog pisca nisu sinoć izveli, a stalni im je suputnik turneja zbog svoje dinamike i rapidne progresije koja se gradi i diže kako pjesma juri svom klimaksu. Možda Geli (Ante, jedan od dva solo gosta sinoćnjeg koncerta) nije dobro sjela kod pisanja aranžmana za orkestar, ali nije nedostajala jer sve je bilo idealno, dobili smo presjek Urbanove karijere od početaka pa do kraja, ali i ne samo Urbanove.
Kao drugi gost koncerta najavljen je veliki Rade Šerbedžija, velikan glumišta ovih prostora, glazbenik, veliki prijatelj Damira Urbana (nisam siguran što je povezalo ova dva karaktera, ove dvije veličine, no to je jedno od onih prijateljstava koja su neraskidiva i duboka). Izveli su zajedno jedan drugi duet, onaj Kemala i Šerbedžije i bilo je to sasvim dobro, začinilo koncerti i odvelo ga prema samom kraju i vrhuncu uz Nebo, Iskru i dva zakucavanja u vidu Mjesta za mene i Male trube. Dvorana je ključala, a sama pomisao da bi se večer završila nije bila opcija.
Tercet pjesama prvog bisa zaključio je Astronaut, da bi se u drugom bisu orkestar zahvalio i sklonio s pozornice, a na njegovo mjesto kročio ženski zbor. Dobili smo također tris pjesama i neočekivano dva dragulja, Black Tattoo i Svijet za nas. Zaletio se Damir u potonji s krivim stihom pa se ljudski ispričao kazavši kako ovo nije izvodio valjda 30 godina te opalio pečat jednoj jedinstvenoj, unikatnoj, neponovljivoj glazbenoj večeri ultimativnim hitom s početaka svoje karijere. Baš tada, baš u te posljednje tri pjesme dobili smo onaj čistokrvni, goli, pravi rock ‘n’ roll, bez kulisa i konfeta, bez šminke.
Ovakve večeri se ne ponavljaju, ovakvi rođendani glazbe istinske su psihoterapije i energetska iscjeljivanja zbog kojih volite život. Hvala Damiru i njegovoj opakoj četvorci, naklon do poda maestru Bjelinskom i njegovom grandioznom orkestru, a svakako i jedan veliki respekt Ante Geli na ovako dobrim aranžmanima.
Setlista
Mjesečev rog
Nitko osim nas
Biram ptice
Div
Odlučio sam da te volim
Ruke
Talijaneza
Sutra ćemo pričati
Kuća sjećanja
Gdje god bila
Sama
Ni u tvome srcu (Rade Šerbedžija)
Moja voda
Nebo
Iskra
Mjesto za mene
Mala truba
Bis 1.
Dirigent
Samo
Astronaut
Bis 2. (bez orkestra uz pratnju zbora)
Priđi mi bliže
Black Tattoo
Svijet za nas
