I was only seventeen
I fell in love with gipsy queen
She told me : „Hold on
Pjevao je David Byron uz odličan riff Micka Boxa i pakleno/ludog sola Kena Hensleya na Hammondu.
Bila je to 1970 godina i moj prvi kontakt s ovim bendom čija se glazba smjestila kao u nekom limbu, mnogi su je osporavali, mnogi su je istovremeno obožavali. Poznata je i gotovo pogubna za njihov uspjeh bila kritika Melisse Mills (časopis Rolling Stones) koja je izjavila: „Ako se ova grupa probije, ja ću se ubiti“,
Možda je hrabro kazati, ali postoje mišljenja da su upravo Uriah Heep stabilizirali kanone britanskog hard rocka (naravno uz Deep Purple, Led Zeppelin i Black Sabbath). S pomalo autentičnog bluesa („Real Turned On“, „Lucy’s Blues), ponekoj (poslovičnoj za heavy rock, laganici „Come Away Melinda“), s prstohvatom psihodelije („Wake Up“), s diskretnim zadiranjem u R&B (I’ll Keep On Trying) svoju su prezentaciju hard rocka sasvim uspješno prezentirali u zanimljivim i kompleksnim konstrukcijama vokala potpomognutim s ravnopravnim instrumentalnim učešćem ostatka benda u kojem je „admiralska zastava“ pripala Hammondu.
Interes s njihovog prvijenca podjednako je budila zagonetna naslovnica (neprepoznatljivo lice Davida Byrona prekriveno paučinom), kao i samo ime benda, za kojeg sam tek kasnije saznao da se odnosi na lik iz romana „David Coperfield“, autora Charlesa Dickensa.
„Gipsy Queen“ bila je nezaobilazna pjesma (osim dugometražnih laganica „Child in Time“ i „Since I’l Be Loving You“) prilikom druženja u disko klubu Marjan u okviru Radio kluba Split. Mladen Velat (jedan od originalnih članova splitskih legendi Otprilike Ovako) bio je zadužen za puštanje glazbe u kojoj su tada uživali i fotograf Jadran Babić , te glazbeni kritičar Zlatko Gall.
Svaki prvijenac bilo kojeg benda njihovo je „igralište“ u kojem se ideje pretvaraju u umjetnost, u kojem se iskristaliziraju emocije i stvaraju glazbene markacije kao snažan putokaz daljnjeg razvoja. A sve to je na ovom albumu podržano odličnom instrumentalizacijom i primjerenim melodijama.
Album je zaintrigirao više publiku, manje kritiku koja ga je (ipak s razlogom) odbila svrstati uz bok djelima poput „In Rock“, „Paranoid“ ili pak „led Zeppelin III, iako je po nekima zbog svoje progresive (koja je pomalo znala biti iritirajuća) ovo bio album izvan svog vremena. Sam naslov albuma sugerira glazbu koja ima određenu težinu, glazbu koja ima svoju svrhu, te koja posjeduje sve elemente potrebne za generalni uspjeh.
I tako nakon 55 godina obitavanja na uobičajenoj nemilosrdnoj rock pozornici, Uriah Heep (uz brojne kadrovske promjene) i dalje se drže u sedlu.
Ipak izgleda da su godine učinile svoje, ovogodišnja turneja pod nazivom „The Magician’s Farewell“ najavljena je kao posljednja velika turneja. I dalje namjeravaju svirati na manje zahtjevnim eventima, na radost armije sljedbenika.
A za gore navedenu Melissu Mills ne postoje podaci je li izvršila obećanje.
