Pizza, tulipani, ovce, sauna i kult
Folk metal sa velikim utjecajem vikinške mitologije, prirode, njemačke mitologije, gusari, vilenjaci, vještice i čarobnjaci… Sve to je večeras na programu u Tvornici. Bendovi iz Škotske, Nizozemske, sa Farskih otoka, Italije i Finske će nas pogane večeras rasplesati i raspjevati u dupke punoj Tvornici.
Ajmo mi vidjeti što nam se večeras nudi. Ima tu za svakog ljubitelja folk metala ponešto, a moram priznati da nas se skupila i prilično kritična masa moje ekipe koja je spremna za ispijanje piva i uživanje u pravom metalu.
Večer započinju vrlo zanimljivi Talijani iz benda Elvenking. Veterani po godinama staža (osnovani 1997. godine), i vrlo diskografski plodni, izdali 12 albuma, a ovaj posljednji je ujedno zaključni uradak trilogije „Readers of the runes – Luna“ (prethodni su imali isti naziv sa dodatkom Divination i Rapture). Zvuk je mješavina klasičnog metala i powera, oni sami se ne spremaju u neke ladice i kažu sve je to metal. Zanimljiva je ta priča i zbog violine koja obogaćuje njihov zvuk. Nekakav klasični instrument je vrlo često priča u bendovima ovog tipa.
Savršen bend za otvaranje Paganfesta, a kako će pokazati i sam razvoj večeri, sve je bilo složeno baš kako treba. Elvenking su bili odlični, veseli, razigrani, a publika ih jednostavno voli. Ono što me oduševilo je da se već na samom početku skupilo izuzetno puno ljudi, koji su i njih, a i ostale bendove frenetično pozdravili i pratili kroz sve nastupe.
Kako sam već napisao ta violina je baš odlično legla u cjelokupnu zvučnu sliku Elvenkinga. Fino, nenametljivo, a svaku rupu popuni. I ono što nikad nisam vidio – električna „flying V“ violina. Top dizajn, a što drugo očekivati od Talijana. Već od „Pagan revolution“ nije bilo mira, pjeva se uglas, a pomalo se stvaraju i manji pitovi.
Vrhunac na samom kraju „Elvenlegions“ i gromoglasni ispraćaj vrlo konkretnih i simpatičnih Talijana koji su na kraju morali priznati da su Hrvati ipak najglasniji na ovoj turneji.
Setlista:
Intro – Pertho
Throes of Antonement
Pagan Revolution
Silverseal
Moonbeam Stone Circle
Bride of Night
Luna
The Divided Heart
Elvenlegions
Outro – She Lives at Dawn
Heidevolk nam pak dolaze iz Nizozemske i ono što sam kod njih najviše čekao je kombiniranje dva vokala. To se često, naročito uživo, može izjaloviti. I oni su, kao i prethodnici, već duuugo na sceni, tamo od 2002. godine i imaju 8 albuma kojima se mogu podičiti. I kako sam i zloslutno predvidio na samom početku su bili nekako neusklađeni, mutni vokali, nekoordinirani, no već od „Winter woede“ se sve složilo i tonac je odradio svoj posao, pa je već na „A wolf in my heart“ sve zvučalo savršeno. Odličan sklad vokala, a publika već u stalnom pitu, kreće već i pokoji surfer prema, u početku, totalno nepripremljenim zaštitarima.
Na „De strijd duur woort“ svi zajedno u besprijekornoj harmoniji pjevaju jedan napjev. Taj koncept nekog ritualnog napjeva u a cappela verziji će se kao lightmotiv provlačiti kroz sve bendove koji će slijediti. Imaš osjećaj da se nalaziš na nekom susretu druida koji se obraćaju nekom tamo bogu kroz tu svoju hipnotičku pjesmu.
„Saksenland“ je bio popraćen frenetičnim ritmičnim pljeskom, a sam kraj posvećen je ispijanju pića sa bogovima u Vallhalli i obradom jedne pjesme nizozemskom benda Normaal – „Vulgaris magistralis“ koja je moju ekipu i mene (točnije Cica i Deju) vratila u naše Graspop dane gdje je jedna njihova druga pjesma (Deurdonderen) bila ht našeg dijela kampa. Bend Normaal je kao kod nas Leteći Odred – čisto da imate predodžbu o čemu vam pišem. Tu izvedbu obogatili su i Talijani donijevši pizze na pozornicu i nahranivši gladni bend. A i publiku.
Rika prepune tvornice ispratila je i drugi bend ovog predobrog festivala. Ajmo dalje…
Setlista:
Intro – Ver Verlangen
Hagalaz
Winter woede
A Wolf in my Heart
Schildenmoor
De strijd duurt woort
Saksenland
Drink met den Goden (Walhalla)
Vulgaris magistralis (Normaal Cover)
Outro – Zomervuur
Prije nego krenem pisati o Tyru samo činjenica da je sve išlo kao po špagici. Znači nije se kasnilo niti sekunde, sve po planu i uigrano, što je bilo i za očekivati s obzirom da se radi o zadnjem koncertu festivala.
Kada sam vidio postavu najviše skepse sam imao prema Tyru. Ispostavilo se bespotrebno. Točno se u line upu nalaze gdje trebaju. Od uvodne „By the sword in my hand“ (čiji su refren apsolutno svi pjevali), preko „Hail to the Hammer“ (mog osobnog favorita), pa do njihovog odličnog napjeva u „Sinklars Visa“ i završne „Hold the hathen Hammer high“ neprestana izmjena brutalnih mosh pitova, surfera sa svih strana, pljeska, ritma, jednostavno oduševljenja dupkom pune Tvornice.
Ekipa koja nam dolazi sa egzotičnih Farskih Otoka i oglašava se kao jedan od dva njihova najbolja metal benda (ne znam za koji smatraju da je uz njih jer, vjerovali ili ne, ima tu 5-6 metal bendova).
Po meni najupečatljiviji je bio nastup pjevača/gitariste Heri Jonsena. Mirno, staloženo, sigurno, vokal moćan, bez ikakvog napora, a praćen odličnim glazbenicima oko sebe: ogromnim basistom koji je bio najbolji animator, drugog gitariste koji nas je svojim solo dionicama oduševio, pa do milimetarski preciznog bubnjara.
Jednostavno te tjera na kretanje. Do ovog trenutka svaki pokušaj pomicanja u bilo kojem smjeru je bio gotovo nemoguć, a mosh pit se otvarao sve više i više.
Publika očito željna ovakvih događanja, potoci piva teku i lete zrakom. Da je metalac bili lako, metalac bi bio svatko.
Setlista:
By the Sword in My Hand
Axes
Regin Smidur
Hammered
Blood of Heroes
Hail to the Hammer
Dragons Never Die
Sinklars Visa
Hold the Heathen Hammer High
Ensiferum mi je totalna nepoznanica – znao sam nekoliko pjesama, a ovaj njihov nastup je meni bio premijerni. Kao zaključak samo mogu napisati – kad budu bilo gdje u blizini sigurno ću ih ići vidjeti na puni set, jer su bili izvrsni.
Na prvi pogled kao da ih je spojilo iz 5 različitih bendova – optički čudnovati. Skroz desno na pozornici klavijaturist koji izgleda kao profesor koji je zalutao na pozornicu iz nekog orkestra klasične glazbe, do njega gitarist s palmicom na glavi koji pak kao da je pobjegao iz Sigue Sigue Sputnika (guglajte pa će vam biti jasno), sredina pozornice klasični metalac, do njega ludi Viking koji svojom gestikulacijom i mimikom neodoljivo podsjeća na Hulka Hogana i na kraju bubnjar – koji je jednostavno bubnjar i izgleda kao bubnjar.
E sad, kad taj optički nesrazmjer krene svirati, a naročito pjevati vidiš da je to vrhunski bend koji je uigran do najsitnijih detalja. Reakcija publike je pokazala da sam ja sa svojom premijerom i povremenim slušanjem u velikoj manjini i da Ensiferum ima veliki broj poklonika u Lijepoj Našoj. Cijeli set je ispunjen izvrsnim pjesmama koje su se pjevale i uz koje se mosh pit samo proširivao dok nije pokrio skoro pola Tvornice. U međuvremenu su se snašli i zaštitari pa surfajuća tijela nisu padala na pod nakon dolaska do pozornice, već su bila sigurno prihvaćana i vraćana u taj pakleni mosh-organizam.
Spomenuo sam pjevanje – dakle svi u bendu (osim bubnjara) imaju svoje pjevačke dionice, a kada zapjevaju svi zajedno dolazi to tako moćne harmonije da smo se svi skupa gledali u nevjerici. Naročito je to došlo do izražaja u „Lai Lai Hei“ u kojoj je onaj, već više puta spominjani druidski napjev, bio izveden od gitarista sa palmicom, nakon čega su mu se pridružili i ostali, a naposlijetku i cijela Tvornica.
Moram istaknuti i profesora na klavijaturi, koji je glazbeno to sve lijepo pratio i popunjavao, ali kad čovjek zgrabi mikrofon to je neka druga dimenzija. Za sve vas pobornike starijeg, klasičnog metala bend „Halloween“ je pojam. Pjevač tog benda je Michael Kiske – naš Ensiferum profesor pjeva kao Kiske u najboljim danima, sigurno i precizno, a tako visoko ide da bi sigurno pucale čaše.
Bio je to jednostavno masterclass iz metala predstavljen od Ensiferuma, a koji je naišao na zaglušujući podršku dupkom pune Tvornice i stvarno su nas dobro zagrijali za završni akt ovog Paganfesta.
Setlista:
Intro – Aurora
Twilight Tawern
Treacherous Gods
The Howl
Lai Lai Hei
Andromeda
Victorious
Victory Song
Two of Spades
Iron
Alestorm mi nisu nepoznanica i meni osobno su uživo jedan od najzabavnijih bendova. Kroz godine su se od nekog tamo benda uz koji se lako napiješ razvili u pravu koncertnu atrakciju i česti su gosti ovih naših prostora. I još uvijek se uz njih lako napiješ.
Nakon što su beba i Spiderman (tonac i light majstor Alestorma) zauzeli svoje pozicije odmah su krenuli žestoko sa svojim velikim hitom „Keelhaouled“. I kako je tu priča počela sa pivskim tuširanjem i žestokim mosh pitom, tako je i završila. Ono što se osjetilo je rast temperature koju su producirala sva ta cijela u mosh-organizmu koji je eksponencijalno rastao sa svakim novim tijelom koje mu se pridružilo. Svaka njihova pjesma je himnična i svaki polovni fan Alestorma zna barem pripjev tako da se pjevalo iz petnih žila. Tresla se Tvornica od buke, a Alestorm je nastavio ploviti na svom pijanom gusarskom brodu i kroz brodolom, preko Mexica, ujedinjeni pod gusarskom zastavom stigli smo do slijedećeg highlighta „Alestorm“. Tu sam prvi put shvatio da mlada dama na pozornici nije samo eye candy već da ima i sviračku ulogu. Patty, kako smo kasnije saznali, svira hurdy-gurdy (ne zezam vas) i stvarno se taj neki čudni zvuk vergla čuo kroz cijeli nastup.
No, vratimo se nastupu. Jedino što moram prigovoriti je da zvuk koji nije bio baš dobar, ali što drugo očekivati kad ti je tonac beba. Nije bilo grozno, no u usporedni s ostalim bendovima stvarno dosta lošiji. Nije to smetalo pa smo se kroz mamurluk i „Fannybaws“, provukli do slijedećeg meni upečatljivog trenutka kada je Patty uzela i mikrofon u ruke i rasturila „Voyage of the dead Marauder“ – žena je ubila. Em lijepa, em svira instrument za koji zna 7 ljudi na Svijetu, em još zna i pjevati – kompletan paket.
Nakon zombija koju su posjetili naš gusarski brod, na red je došao najnapormiji dio koncerta. Pljunite u šake, napnite mišiće, vesla u ruke i kreni „Nancy the tavern Wench“ – nadam se da je netko uhvatio u fotki kako je to izgledalo sa ekipom koja je uredno zauzela svoje pozicije na podu Tvornice i krenula (vrlo skladno i složno) veslati.
Zatim je uslijedila posveta uzbekistanskim gusarima. Još jedan detalj – znači ovaj naš metalni narod je fantastičan – čim je pjesma počela pojavila se zastava Uzbekistana kao da je to nešto najnormalnije na Svijetu.
Onda je uslijedio još jedan detalj – Ensiferum su odlučili posjetiti svoje frendove na pozornici i sve je to bilo skroz normalno dok se nije pojavio gitarist s palmicom – potpuno gol (osim čarape u stilu Red hot chilli peppersa) i s bocom fensi-šmensi belgijskog piva (kako je to zamijetilo oko našeg rezidentnog stručnjaka za piva – Cica). A što na to reći osim dali su si dečki oduška nakon duge turneje.
„Shit Boat“ za kraj prvog dijela koncerta i naravno dolazak na bis koji nam je donio uvijek veliku i glasno popraćenu i otpjevanu „Drink“, „Wooden leg“ i na samom kraju kao šlag na tortu smo isukali svoje srednje prste i uglas otpjevali:
„Fuck you, you’re a fucking wanker
We’re gonna punch you right in the balls
Fuck you with a fucking anchor
You’re all cunts, so fuck you all“
Za vrijeme te posljednje pjesme koja je zaokružila jednu prekrasnu metalnu večer u Tvornici stage ekipa je rastavljala bubanj, tako da je na samom kraju bubnjar ostao samo na dobošu, basu i par činela. Finiš i veliki krik zadovoljstva umorne (nakon šest sati festivala razumljivo), znojne, ljepljive i dupkom pune Tvornice.
Setlista:
Keelhauled
Shipwrecked
Mexico
Under Blackended Banners
Alestorm
Hangover
Fannybaws
Voyage of the Dead Marauder
Zombies on my Pirate Ship
Nancy the Tavern Wench
Uzbekistan
P.A.R.T.Y
Shit Boat (No Fans)
Bis:
Drink
Wooden Leg
Fucked with an Anchor
Pero i ekipa iz Hangtimea – odličan posao. Uvijek nam donosite dobru glazbu – keep up the good work. Vidjeti punu Tvornicu je bilo posebno zadovoljstvo. Do mercha se nije moglo doći nikako jer je konstantno bila gužva i svi su bili željeli suvenir. I jednu stvar moram napisati – bez duhanskog dima, znači dišeš punim plućima, a oni koji ne mogu bez cigareta morali su stalno ići van. Sve ove priče oko enormnih kazni koje se dobivaju za pušenje u zatvorenom prostoru prestrašile su organizatore. I dobro da je tako.
Publika – bez ijedne zamjerke. Jednostavno fantastični, glasni, raspjevani, veseli… to samo metalci mogu i znaju.
Up the horns!
