Početak svibnja započeo je udarno s nizom događanja, od kojih pojedini imaju i humanitarnu notu. Jedan takav posjetili smo u Rijeci. Charity Tattoo Party tradicionalno se održava već 6 godina pod palicom riječkih tattoo umjetnika, volontera i kreativaca, a ove godine slavi i prvo zagrebačko izdanje, 23.5. u Petom Kupeu.
U opuštenoj atmosferi dočekao nas je Goran Boneta. Frontmen “Valova”, pivar, profesor i svašta još ponešto.
Pod izlikom akademske pauze prepustio je točionik kolegi, a kako bi s nama podijelio misli o aktualnom albumu “Barbados”, ali i nadolazećim koncertima, riječkoj glazbenoj sceni te životu između svakodnevnih obveza i glazbe.
Riječki bend koji od 2018. godine polako gradi svoj vlastiti prostor na sceni, kroz šalu se opisuje kao bend koji “svira jednom godišnje” ali iza te autoironije leži priča o glazbenicima koji paralelno vode stvarne živote i pokušavaju pronaći vrijeme za stvaranje glazbe koja ne nastaje na brzinu.
Krenimo od novog albuma “Barbados”. Prošlo je otprilike šest godina od prvog albuma “Svalbard”. Ono što mi je odmah zapelo za oko su sami nazivi albuma. Postoji li neka poveznica između tih mjesta, neka simbolika ili je priča ipak puno spontanija?
G: U stvari je dosta slučajno krenulo. Taj prvi album nismo znali kako nazvati, a u pjesmi “Sladoled, koja se nalazi na istom, glavni lik ne voli ljeto ni more i želi živjeti na Svalbardu. Taj naziv nam je bio dosta zvučan pa smo rekli – ajde zašto ne nazvati i album tako.
Za novi album nam je također inspiracija bila iz stiha pjesme “Što bi bio bez zvuka” koji kaže :“da me glazba lansira na Barbados”, što opisuje osjećaj takve lakoće kao da si na tropskom otoku, a budući da već plovimo po morima i oceanima odlučili smo to preslikati i na sam naziv albuma.
Sada je već postalo pravilo novi album = novi otok.
Nije bilo planski u smislu da smo odmah imali koncept, ali ima smisla i mislim da ćemo i nastaviti s tim.
Prvi album ste snimali u vlastitom aranžmanu, DIY, dok je sad ipak drugačija priča otkad ste potpisali za Menart. Koliko se zapravo promijenio sam proces rada?
G: Da, “Svalbard” smo snimili praktički bez budžeta. Tino, koji danas svira bubnjeve s nama, miksao je i masterizirao album. On mi je bio učenik prije nekih jedanaest godina i znao sam da ima odličan sluh pa sam ga zvao tad da posluša vokale.
Na kraju je Tino praktički producirao cijeli album, a kasnije i završio u bendu kad je Filip, naš prvi bubnjar otišao.
Za drugi album smo odlučili malo ozbiljnije pristupiti i uložiti nešto novaca. Gitare i bas smo snimali sami, a u studiu kod Mateja Zeca smo snimili vokale i bubnjeve. Tino je radio hrpu editinga i praktički dosta toga već pripremio prije nego što je Matej završio finalni miks.
Produkcija je jednostavno na višem nivou nego na prvom albumu gdje je bilo “koliko para, toliko muzike” i mislim da se to čuje.
Je li upravo ta produkcija bila jedan od razloga zbog kojeg ste uspjeli doći do ugovora s Menartom?
Sigurno je pomoglo. Mi smo već imali gotovu snimku prije nego što smo im se javili. Nismo došli s idejom nego s gotovim materijalom i vjerujem da je baš to što je produkcija bila dobra jedan od razloga zašto su oni odmah bili zainteresirani
Imali ste dosta dugu pauzu. Svi paralelno vodite neke druge živote uz bend; redovni posao, obitelj, manjak vremena za posvetiti se glazbi a samim time i promociji i networkingu?
Pa da. Mi dosta dugo razvlačimo taj drugi album i zapravo nismo ni imali razlog nešto posebno gurati dok nismo završili cijelu priču. Imali smo nekakav poludogovor s Mudrim Brkom dok su još bili dosta mali DIY label, ali dok smo mi snimali album oni su se razvili, uzeli puno izvođača i na kraju su nam rekli da ipak nisu zainteresirani.
Mi smo tad imali pet-šest pjesama, odlučili snimiti još dvije i napraviti LP i od tada je prošla godina dana.
Nismo radili puno na promociji jer nismo imali ni što konkretno promovirati dok ne izađe album. Sad kad postoji ploča, kad se pjesme vrte po radiju i kad ljudi mogu poslušati album ili kupiti vinil, sad imamo razlog više gurati cijelu priču i više svirati.
I dalje često na društvenim mrežama imate tu foru da “svirate jednom godišnje”.
Da, to je krenulo još od lockdowna. Mi smo stvarno tad svirali doslovno jednom godišnje. Jedan koncert 2020., pa jedan nakon toga… i tako je ostalo kao interna zezancija. Ali ove godine smo već dogovorili minimalno dva koncerta tako da smo prekinuli taj ciklus, a nadam se da ćemo samo tako i nastaviti.
Kako je danas uopće organizirati koncerte kao bendu tog profila?
Strašno teško. Danas je puno teže dogovoriti koncert nego prije. U Rijeci imaš Palach koji pokušava održavati scenu, River je krenuo s nekim demo gitarijadama i to je super jer se opet pojavio novi val mladih bendova. Klinci opet sviraju muziku kakvu smo mi slušali prije petnaest-dvadeset godina.
Ali generalno nema puno prostora za manje bendove. Ili si veliki bend pa sviraš u Pogonu Kulture koji je vrhunski prostor, ili si mali bend pa pokušavaš naći nešto intimnije.
Nama je recimo ovaj prostor za promociju albuma bio idealan za nekih 200 ljudi. Dovoljno intimno, dobar zvuk i taman koliko ljudi nama realno dođe.
Kada već spominjemo riječku scenu, kako ona danas izgleda iz tvoje perspektive u odnosu na misao kako je Rijeka kultni grad alternative?
Mislim da i dalje postoje bendovi i klinci koji sviraju razne rock žanrove, ali više nema subkultura kao nekad.
Pankeri, metalci, skejteri… Danas svi izgledaju slično, svi slušaju pomalo sve. Predajem u srednjoj školi pa vidim iz prve ruke. Po generaciji je možda “pet-deset alternativaca”, ali nije ni prije bilo puno više.
Razlika je što je danas svima sve dostupno i nikome ništa nije posebno zanimljivo jer sve možeš dobiti odmah. Nekad si se morao stvarno truditi da nabaviš album benda koji voliš.
Ali ne mislim da je scena mrtva. Samo je drugačija.
Spominjući subkulture, moram primjetiti da ste spot za pjesmu “Meni treba netko” snimali upravo u novoobnovljenom riječkom skate parku (ovim putem veliki praise ekipi iz Cherry Skate Cluba na incijativi), je li to povezano s nekim utjecajima na stvaranje vaše glazbe ili je bilo čisto vizualne namjene?
Pa recimo da je sve skupa povezano. U srednjoj školi sam vozio skate, a na faksu bmx te nemilice visio po skate parku. Puno dobre glazbe sam otkrio gledajući bmx videe, od indiea, do ema i svakakvih do tada meni nepoznatih bendova.
Sada kada je park obnovljen vratila se “stara garda”. Uz neke nove klince, vozi se ekipa i mojih godina pa i stariji. Super je energija i to nas je potaknulo da dođemo snimiti spot.
Napravili smo domaću atmosferu, točili svoje pivo, jeli pohano i snimali. Ništa nije bilo iscenirano, ekipa je vozila i ignorirala nas.
Opet smo radili po principu DIY, budući da se Tino i njegov brat bave inače sa snimanjem.
Sljedeći spot koji bi trebao uskoro izaći za pjesmu “Što bi bio bez zvuka” također je u vlastitom aranžmanu te ga je Tino kompletno snimio i montirao. Ideja je bila da nađemo nekoga tko bi slušao muziku i hodao po gradu i glavni glumci su ispali upravo moji učenici. Oboje su vrlo osebujni karakteri i jako vole muziku, a posjetili su nas na koncertu koji smo održali u Zagrebu u Bunt baru pa su svakako zaslužili svoje mjesto u spotu.
Kakva je bila svirka pred zagrebačkom publikom?
Bilo je super. Mi već imamo dosta prijatelja i poznanika u Zagrebu pa se uvijek skupi ljudi, ali bilo je i dosta onih koji nas nikad prije nisu čuli.
Zagreb je jednostavno velik grad. Teško je da nećeš uspjeti skupiti publiku kad tamo poznaješ dovoljno ljudi. Hrvatska je ipak mala država i kroz godine na sceni upoznaš stvarno puno ekipe.
Promociju albuma ste ipak imali na domaćem terenu, u sklopu Impulse festivala. Dojmovi?
Da, 25.4. nam je bila promocija u The Rock Pubu. Super je bilo. Ploče su stigle doslovno u photo finishu, neki overnight shipping je bio da dođu na vrijeme. Imali smo sve spremno tri mjeseca ranije, ali naravno, kako to biva, sve je opet završilo kaotično i u zadnji čas.
Napravili smo merch, majice, lijepo se popunio prostor i atmosfera je bila stvarno odlična.
Prije nas su svirale Željezne pilule, cure od dvadesetak godina koje sviraju brutalnu punkčinu i bile su odlične. Budući da im je to bio zadnji koncert napravile su “Osmrtnicu”. Nisam mogao vjerovati da netko sa 20 i sitno ima zadnji koncert ali izgleda da zajedno sviraju od tinejdžerskih dana.
Totalno smo različiti žanrovski, ali energija nam je dosta slična, nema poze na stageu, nego kao da smo svi skupa na probi.
I mislim da je publika to osjetila. Netko je došao zbog punka, netko zbog našeg indie popa, ali na kraju su svi ostali zadovoljni.
Indie-pop je žanr koji najviše definira vašu glazbu ili misliš da je tu mix svakakve inspiracije?
Mi smo mekani i melodični ali imamo dosta utjecaja raznih žanrova, od punka do midwesta, rocka, pa čak i malo metala. Većina toga se može bolje čuti uživo, na koncertima. Mislim da smo puno “žešći” na svirkama. Ne znam zašto ali jednostavno je teško prenijeti tu glasnoću i žestinu na sam album.
Okej mi je da svaki slušatelj to interpetira na svoj način. Primjerice cure iz Željeznih pilula su spomenule da one u našoj glazbi čuju American football i to mi je bio jedan od najvećih komplimenata.
Ponekad ne čujem nešto što čuje netko drugi ali sigurno imamo raznih utjecaja jer svi iz benda smo slušali raznu glazbu i nešto od toga mora pri stvaranju izaći i nesvjesno.
Kad pričamo o bendu, vi zapravo niste krenuli kao klinci iz garaže koji zajedno sviraju od petnaeste godine?
Ne, svi smo imali neke svoje bendove prije ovoga i u glazbi smo od osnovne ili srednje škole, ali svatko ima svoju priču.
Željko je recimo svirao u drugom bendu, znamo se sto godina i jedan dan me samo pozvao da dođem svirati s njima. Rekao je “treba nam netko da nas malo pogura”.
I nekako smo se baš dobro našli. Ovo mi je daleko najopušteniji bend u kojem sam bio.
Ja pišem tekstove i melodije, ali realno ne bih radio ove pjesme bez njih. A opet ni oni bez mene ne bi radili ovo što radimo. Tako da smo baš dobra simbioza.
Budući da smo zaključili da ste prilično DIY bend, što je sa vizualima, radite li i taj dio samostalno?
Što se tiče covera za novi album to sam u stvari ja fotkao, analognim fotićem. Doduše nije autohtona fotka Barbadosa, ali je isto otok u pitanju i to Sardinija. Prije par godina sam bio sa ženom na putovanju i ulovio sam u kadar lika koji lovi ribu što je na kraju ispalo idealno za cover.
Bernard Blašković, također prijatelj, napravio nam je dizajn, dok je naš logo još za prvi album izradila moja žena Anita, tako da možemo reći da imamo praktički sve in-house!
Barbados je izašao i na vinilu. Jeste privatno kolekcionari?
Ne bi se nazvao kolekcionarom ali skupljam ploče već godinama i nekako sam oduvijek htio imati i svoj album u takvom izdanju. Lijepo je imati nešto opipljivo. Naravno koristim i streaming platforme, ali one omiljene albume s guštom poslušam na gramofonu.
Sad kad ste zaokružili priču, što slijedi dalje za Valove?
Imamo u planu još nekoliko koncerata. Prvi sljedeći je nam je u Rock Caffeu u Labinu, 30.5. Osim u susjedstvu, voljeli bi opet zasvirati i u Zagrebu, možda Šibenik, Osijek… gdje god uspijemo nešto dogovoriti. U kontaktu smo i s riječkim bendom Lynco pa bi možda napravili i manju turneju. Svakako nam je plan promovirati novi materijal.
Neka misao za kraj?
Dosta smo se ispričali, a zanimljivo je to što iako nismo mogli okupiti danas bend u punom sastavu ne bi bilo velike razlike, jer većinom sam ja taj koji pričam, valjda zato i pišem tekstove. Neka ljudi slušaju, otvoreni smo za pohvale i kritike, konstruktivne naravno.
S tim riječima završavamo jedan iskren i opušten razgovor s Goranom te ga prepuštamo plovidbi svakodnevnice života izvan pozornice, ali i hvatanju zaleta za buduće koncerte i kilometre (možda i na nekom novom otoku).
