Nakon dugih sedamnaest godina, legendarni bend Kojoti ponovno je zajedno na sceni. S novim albumom i pjesmama, vratili su se sa starim žarom i novim izazovima. U ekskluzivnom intervjuu, Vanja Marin, basista benda, otkriva kako je izgledao proces stvaranja novih pjesama, što su naučili iz prošlih iskustava te kako vide rock glazbu danas. Od internih sukoba i profesionalnih izazova do trenutaka glazbene sinergije, razgovarali smo o njihovom dugom putovanju kroz glazbeni svemir, sa svim usponima i padovima. Kojoti nisu samo bend – oni su glazbena obitelj koja, unatoč svim teškoćama, uvijek pronalazi način da ide naprijed.
Kojoti su bili jedna od najvažnijih rock grupa 90-ih u Hrvatskoj. Kako ste nastali, kako gledate na to razdoblje i kako biste ga usporedili s današnjom glazbenom scenom?
Čitam sada tvoja pitanja o kojima kažeš da smo bili jedna od najvažnijih rock grupa 90-ih u Hrvatskoj. Kako gledamo na to razdoblje i kako bismo ga usporedili s današnjom glazbenom scenom? Da, to je hrabra rečenica, “jedna od najvažnijih rock grupa u 90-ima”, imali smo i 80-e, novi val, a devedesetih smo ga voljeli zvati “novi novi val”, odnosno uspostavljanje hrvatske rock scene, i mi smo tu upali. Nekako, pošto smo 2003. bili pet godina mlađi od kolega iz Let 3, Majki, Hladnog piva, Pipsa i svih tih ljudi koji su tada bili u “điru”, kad imaš 20 godina, dvije ili pet godina je stvarno puno. Čini mi se da smo uskočili u zadnji vlak, u zadnji vagon. Svi su već bili realizirani, imali su album ili dva. Doduše, Alen, Mario, naš originalni bubnjar s prva dva albuma, i ja, kao vinkovačka baza, zajedno sa Zoranom Čalićem, koji je u Majkama bio skoro od početka i koji je napisao sve pjesme od drugog albuma do Teških boja, već smo u Vinkovcima imali bend kao tinejdžeri. Imali smo vinil i pobijedili na Juromu, koji je bio važan festival u Jugoslaviji, a rat nas je razdrmao. Ostali smo bez Zorana. Majke su ga povukle, ali imali smo ogromnu sreću da smo polako naletjeli na Davora Viduku, koji je bio osoba koju smo trebali. Tako smo se polako rasuli, pa se ponovno sastali. S Davorom sam se upoznao prije nego što sam počeo svirati u bendu, a onda sam ga preporučio Mariu. Na kraju sam ja ušao u bend, a Alen nešto kasnije, kad smo već snimali album. Na početku je pjevao Bush. Bio je to divan, osebujan lik, koji je pjevao i svirao usnu harmoniku. Bio je naša inačica “luzera”, nešto najbliže tome. Mislim da se nije dobro nosio s činjenicom da smo morali početi pjevati na hrvatskom, da bismo izdali album, i to je povezano s pitanjima o anegdotama. Bush je s nama proveo dvije, možda tri godine, u toj demo fazi, gdje smo puno svirali, obišli Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu. Bio je dobar, ritmičan blues-rock bend. Kad smo prešli na hrvatski, Bush je osjetio da to nije za njega, i na dan snimanja, a snimanje je tada bilo jako težak posao, došao je trenutak kad se nije pojavio na snimanju. Za nas je to bio totalni spektakl. Mislim, bili smo gotovi. Meni je jedino što je palo na pamet bilo da uzmem telefon i nazovem Alena, koji mi je prijatelj od djetinjstva, rođak, kolega iz vinkovačkog benda. Alen je bio stalno kod nas, radio je kao roadie, tonac i slično. Hvala Bogu, Alen se odazvao, doletio je u studio. Navečer je morao za Split, a bilo je negdje popodne. Uzeo je tekstove, poslušao pjesme na prvu, i iz cuga otpeglao. Tako je zapravo uletio u bend, iako se on šali da je od tada “nam krenulo”. To je bila velika prekretnica. Devedesete su bile razdoblje koje je brzo prošlo, ali iz ove perspektive čini se kao da je trajalo dugo, kao da je bilo jučer.
Vaša glazba je mješavina rocka, grungea i metala. Koji su bili vaši najveći glazbeni utjecaji u počecima i kako su se oni mijenjali tijekom godina?
A što se današnje glazbene scene tiče, pa, što da ti kažem? Kvantiteta jede kvalitetu! Znam da ima super bendova, ali jako mi je žao jer nemam pojma kako ti bendovi mogu doći do ičega, a kamoli do nekog mjesta na sceni. Mi imamo sreće, jer još uvijek možemo živjeti od glazbe ako želimo. Tu smo, zaista imamo veliku blagodat u životu. Naša glazba je mješavina rocka, grungea i metala, ali moram ti reći da smo mi zapravo bili iskonski ritam i blues bend. Na početku su naši utjecaji bili, pa, ne znam, Davor kao glavni autor bio je pod velikim utjecajem rockabilly scene, Clasha, ali i bendova poput Stonesa, Beatlesa, Doorsa, Pistols, Iggyja, Studies… Naša inspiracija bila je iz različitih smjerova. Mario i ja iz Vinkovaca smo bili pod utjecajem Iggyja i australskih bendova poput Vipersa, a kasnije smo slušali Ramones, New York Dolls, MC5, Flaming Groovies, Rufus, Dr. Feel Good, blues ritam i blues rock. Kasnije smo se okrenuli Black Crowesu, ali Stonesi su ostali. Alen je više slušao Clash, a Davor je dolazio iz rockabilly scene, konkretno iz zagrebačkog benda Blue Moon, iz “punk” smjera. S vremenom, na trećem albumu, utjecali su na nas bendovi poput Rage Against The Machine, Peppersa… Naš zvuk se mijenjao, a grunge? Za nas, grunge nije imao veliki utjecaj. Najmetalniji smo bili kada smo snimili pjesmu koja je možda ličila na AC/DC, ali grunge kao žanr nije prepoznat u našoj glazbi.
Tekstovi vaših pjesama često se dotiču društvenih problema i osobnih iskustava. Kako pronalazite inspiraciju za svoje tekstove i koliko vam je važno da vaša glazba ima poruku?
Devedesete su bile užasno turbulentne politički. Bilo je strašno puno bunta, a rat je bjesnio, ali imali smo i svoje interne probleme, jer se razvila netolerancija i unutarnja problematika koja i danas ima svoj odjek. Jako nam je bilo bitno da glazba ima poruku, da pjesme imaju poruku. Iznjedrili smo pjesme poput Lude slobode i mnoge druge, koje se bave tim temama. Međutim, kad se osvrnem na te albume, kako godine prolaze, neke pjesme koje su nam bile OK u dvadesetima sada nam zvuče možda pomalo infantilno, ili naivno. Dobro vrijeme čini svoje – postaneš mudriji.
Vaši nastupi uživo su poznati po svojoj energiji i karizmi. Što je za vas najvažnije kod nastupa i kako se pripremate za koncerte?
Karizmu neću ocjenjivati, ali energija je definitivno bila naš najvažniji adut. Bili smo izvrstan bend – svirački uvježbani, energični, snažni. Zvučali smo impozantno, bez obzira na to što možda nismo imali velike hitove poput Majki, Pipsa ili drugih bendova u to doba. Danas smo malo smireniji, no energija i dalje ostaje bitan dio nastupa. Volimo da pjesme imaju više groova, da “dišu”. Što se pripreme za koncerte tiče, sada se nađemo i obično nam je dovoljna jedna proba da pjesmu uputimo prema studiju. Iako nas danas ne povezujete kao prije, da, evo, prošli smo kroz sve to, a sada radimo novi album i pjesme. I naravno, da ćemo i dalje svirati – dok god imamo energiju.
Vaš povratnički album nosi naziv Sve je pod kontrolom. Kako je publika prihvatila novi materijal?
Album Sve je pod kontrolom je za nas bio stvarno dobar, napravili smo sedam spotova. Publika je dobro prihvatila novi materijal, reagirali su super, a neki čak pjevaju nove pjesme baš kao i stare. Žao mi je što mnogi ljudi nisu ni svjesni da smo izbacili taj album – to je, nažalost, problem današnje glazbene scene.
Kako je izgledao proces stvaranja novog albuma nakon toliko godina pauze? Je li bilo nekih promjena u pristupu glazbi ili pisanju pjesama?
Prije smo to u prvoj fazi benda puno radili ekipno, svi zajedno. Davor bi došao s početkom nekog riffa na probu i onda bi krenuli. Netko bi nabacio stih, Alen bi dodao refren u tekstu. Slagali smo pjesme, puno smo visili zajedno, i to je bilo tako. Nakon ove pauze, kako smo bili raštrkani, Davor je počeo raditi više samostalno. U principu, sada on priprema pjesme, prilično i tekstove, i sve je to već gotovo kada se nađemo. Tada se svi uključimo i obogatimo pjesmu svojim dijelom, ali stvarno dobro funkcionira, pa smo zadovoljni kako to donese. Davor je super zadovoljan kako to svi obogatimo svojim instrumentima. Bitno je da su pjesme dobre, da ih ima, i mislim da sada više pazimo na tekstove. Bili smo malo brzopleti u početku, jer smo počeli karijeru na engleskom jeziku, a onda smo, kao uvjet za potpisivanje ugovora, morali početi pjevati na hrvatskom. Prvi album smo doslovno prevodili u letu. Tekstovi su tada bili problematični, s kojima nismo bili baš zadovoljni. To se potpuno okrenulo već na trećem albumu, a pogotovo na ovom. Sada je sve pod kontrolom, i pjesme koje sada radimo i koje izlaze su u potpunosti pod našim nadzorom.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli kao bend tijekom svoje karijere?
Bilo je raznih izazova. Najveći izazov smo često bili sami sebi. Imali smo i vanjske izazove, kao kad smo 1994. imali probleme s Hrvatskom glazbenom unijom jer smo svirali u Sloveniji s Partibrejkersima, koji su tada bili na turneji protiv Miloševića, turneji “Mir, brate mir”. Zbog toga smo dobili zabranu sviranja po Hrvatskoj na godinu dana. To je bila neugodna situacija. Alen je najviše “popio” tada. Majke su se raspale, pa smo Davor, Alen i ja svirali s Baretom i bili Majke godinu i pol dana, prije nego smo se opet vratili u Kojote. Osim toga, mislim da smo najveći izazov uvijek bili sami sebi, zbog međuljudskih odnosa, jer kako godine idu, to postaje pravi brak između nekoliko ljudi. A i u braku dvoje ljudi, kroz godine, prolazi puno stvari. Zato smo se i raspali, jer kad ego postane prevelik, misliš da sve možeš, ali nemaš razumijevanja za kompromise. To je tricky teren. Bilo je tih izazova, ali, koliko god nas to koštalo, naučili smo mnogo i sada se trudimo da to ispravimo.
Što je za vas najvažnije u vašoj glazbi?
Najvažnije nam je da se držimo onoga što želimo raditi i volimo raditi. Naravno, nismo svi isti, imamo različite želje. Ja bih volio zvučati maltene poput Dylana ili Toma Pettyja, Alen bi volio da zvučimo poput japanskog novog pop rocka, a Davor možda voli zvučati kao Duran Duran iz najboljih dana. Ali najbitnije je da stojimo iza onoga što radimo, da to sviramo kako treba, da ne sramimo ono što radimo, da se ponašamo dosljedno i autentično. Ako to počne gubiti na interesu, povući ćemo se. Ali dokle god nam ide, svirat ćemo.
Što smatrate svojim najvećim uspjehom kao bend?
Najveći uspjeh nam je to što smo se, nakon sedamnaest godina u kojima nismo bili u ljudskom kontaktu, uspjeli okupiti u originalnoj postavi i vratiti na scenu. I to smo uspjeli postići još bolje nego prije.
Kakvi su vaši planovi za budućnost? Možemo li očekivati još novih pjesama ili albuma?
Novi album i pjesme, sigurno. Mi smo sada u godinama kada ne smiješ previše planirati budućnost. Svaki od nas je to naučio na vlastitim životnim iskustvima. Naravno, želimo raditi nove pjesme i albume, i ako nas posluži civilizacijski momentum, bit će ih.
Kako vidite ulogu rock glazbe danas u Hrvatskoj i svijetu?
Uloga rock glazbe danas, i u Hrvatskoj i u svijetu, otužna je. U Americi rock još uvijek ima svoju kulturu, ali u Europi je to malo u banani. Početkom devedesetih prešlo se na techno, a sada dominiraju trapovi i Eurovizija. Rock više nema onu snagu koja je okupljala kritičnu masu i stvarala pokrete, revolucije. Bila je to snažna tema 60-ih, 70-ih i 80-ih, ali danas sve se svodi na instant uspjeh. Arena je puna 300 dana u godini, a 270 dana nitko ne zna tko puni te dvorane. U svijetu je slično. Svi žele instant užitke, ali nema trajanja.
Što biste poručili mladim glazbenicima koji tek počinju svoju karijeru?
Ne znam što bih im točno rekao, ali poručio bih im da sviraju. Ne bih ih ohrabrivao da očekuju velike uspjehe jer mislim da je to vrijeme prošlo. Naša karijera već je bila manja nego karijera bendova deset godina prije nas, poput Azre ili Haustora. Svakako, treba svirati, to je divno. Pokušavam pomoći mladim ljudima koliko mogu, savjetima, vezama, možda ih podržim u nekoj produkciji ili svirci. Ima puno fantastičnih mladih bendova, ali publika je danas jako osuta. Jako je malo ljudi koji prate glazbu na način da im nije dovoljno slušati trenutne trendove ili hitove na svom pametnom telefonu.
Koja vam je najdraža pjesma koju ste napisali i zašto?
Teško je reći. To su naša djeca. Svaki član benda ima svoje omiljene pjesme. Danas se možda najbolje osjećam kad sviram “Izgubljen u svemiru”. To je dublja pjesma, dinamički raznolika, snažna i moćna, ali, opet, teško je reći. Svaka pjesma ima svoje mjesto. I da, volim reći koje pjesme ne volim svirati, imam dvije ili tri, ali to je jako malo u odnosu na ostatak.
Postoji li neka anegdota s turneje ili snimanja albuma koju biste podijelili s nama?
Cijelo snimanje bilo je ispunjeno anegdotama. Prvi album smo snimili u tri dana, mjesec dana u Sloveniji, uživali. Treći album smo snimali u Opatiji, u vili s bazenom i gimom. To je bio život u kojem smo bili obitelj. Danas toga više nema. Anegdote s turneja su privatne prirode, pa ćemo to ostaviti za nečiju autobiografiju.
I za kraj, što pripremate za veliki rođendanski koncert u Tvornici? Kako teku probe?
Pripremamo moćan koncert, gdje ćemo odsvirati što više pjesama s prvog albuma. Ne možemo svirati baš sve jer ne zadovoljavaju sve pjesme naše kriterije kvalitete, ali želimo se fokusirati na kvalitetu. Također, odsvirat ćemo i neke nove pjesme i sve ono između. Odlučili smo da nećemo imati goste ni prokušane celebrity fore, nego ćemo se potruditi da pružimo publici dobar nastup, pun Kojota i rock ‘n’ rolla.
Transkripcija: Anita Đozlija
