Bolje od svih mostova, politički prirodnih i neprirodnih koalicija, novca, navijačkih i ostalih strasti, raznih interesa, glazba je ta koja je po svojoj prirodi upućena k uzvišenom spajanju, jer izražava ideju prostora i vremena bez granica; spaja naizgled nespojivo uz apsolutno odbacivanje materijalnog statusa, vjere, rase, iz naoko jednostavnog razloga: jednaki se s jednakima najlakše druže. Jezik prijateljstava nisu riječi nego značenja i principijelni stavovi.
Nedvojbeno je bilo prijateljstvo između dva brata po „oružju“ (čitaj klaviru), prerano otišlog Matije Dedića i Vasila Hadžimanova. Dijelili su istu strast, iste koncerte, istu glazbu.
S obzirom na roditelje i na genetiku, Vasil Hadžimanov nije mogao biti ništa drugo nego glazbenik. Otac Zafir Hadžimanov bio je pjevač, kompozitor i glumac; majka (nedavno preminula) Senka Veletanlić bila je poznata pjevačica.
Vasil je od malena počeo svirati klavir (već s pet godina), obrazovanje je stekao na Berklee College of Music u Bostonu. Pripada generaciji kojoj je pripadao i Matija Dedić, pa stoga nije čudna njihova životna i umjetnička isprepletenost te gotovo unaprijed određeno „zanimanje“.
Na koncertu održanom u Hrvatskom domu u Splitu Vasil je doveo provjerenu, vjernu i uigranu ekipu glazbenika: Rastka Obradovića (sopran saksofon), Miroslava Tovirca (bas gitara), Ratka Dautovskog (udaraljke) i Viktora Filipovskog (bubnjevi).
Do kraja ispunjena dvorana Ivo Tijardović bila je znak da je splitska publika prepoznala kakvom će glazbenom vatrometu svjedočiti, što se obistinilo već od prvih odsviranih nota. „Nocturnal Joy“ krenula je pomalo lijeno, uspavljujuće, da bi protokom vremena kroz zajedničku svirku, uz (očekivano) istaknute solaže saksofona i klavira otvorila već u samom začetku koncerta glad za nastavkom.
Redaju se pjesme (nažalost, neke od odsviranih nisam prepoznao), uspješni spojevi „klasičnog“ jazza s onim slobodnijih formi u neraskidivom kolopletu s tradicijskim/etno zvukovima Balkana, odsvirani sa žarom i stavom jednog rasnog rock benda. Gradacija pjesama postavljena je vertikalno, početak i kraj bili su samo zatišje za ono što se događalo u sredini, a to su bile improvizacije koje nikoga nisu mogle ostaviti ravnodušnim. Izmjenjivali su se neobični, uvijek svrsishodni „dvoboji“ između bubnjeva i klavira te između saksofona i bubnjeva.
Viktor Filipovski i Miroslav Tovirac (uz konstantnu „malu“ pomoć udaraljki Ratka Dautovskog) svojom uigranom svirkom stvarali su groove na koji su se ostali instrumenti s lakoćom naslanjali u unisonom stvaranju glazbenih dijaloga koji su na trenutke poprimali monumentalne realizacije.
Niti jedan instrument nije bio zapostavljen, svaki od glazbenika pokazao je s kakvim glazbenim backgroundom raspolaže, a to je očito imalo i povratne reakcije koje im je na otvorenoj sceni iskrenim aklamacijama vraćala očito dobro raspoložena i oduševljena publika.
Ipak, u prvi plan treba istaknuti dva, nazovimo ih „stožerna“ instrumenta: klavir i saksofon. Rastko Obradović i „meštar od klavira“ Vasil Hadžimanov su (očekivano) dominirali koncertom koji je bio povlaštena nagrada za sve prisutne.
Osobno mi se naročito svidjela „Slankamen“ za koju je Vasil kazao da je ona second line, glazbeni izraz za glazbu koja se zna svirati na ulicama New Orleansa, ali nakon pogreba, kojom prilikom se nanovo slavi život.
Odlična je bila i sevdalinka “Razbolje se šimšir list“, s finom suradnjom između saksofona i klavira, no po mom je osobnom ukusu pjesma „Ohrid“ apsolutno ukrala show s nedvojbenim konotacijama na makedonski ritam koji se tom prilikom pretvorio u veličanstvenu bujicu moćnih zvukova s potpunom artističkom kontrolom.
Koncert je posjedovao iznimnu emocionalnost s obzirom na činjenicu kome je posvećen, kao i zbog nedavno preminule Senke Veletanlić, Vaisilove majke.
Nakon ovog koncerta siguran sam da bi zbog Vasilovog vatrenog i emocionalnog sviranja veličanstveni Steinway&Sons koncertni klavir trebao otići na uštimavanje.
Ovo je inače bio treći u redu ovakav koncert u organizaciji Hrvatskog doma u Splitu i ravnateljice Vanese Kleve. Nakon veličanstvenih koncerata Sudar Percussion Ensemble i Mario Bočić kvarteta, Vasil Hadžimanov band je na radost svih prisutnih realizirao još jedan koncert koji se neće tako lako zaboraviti.
Galerija fotografija; Vasil Hadžimanov Band u Splitu, foto: Iena Škarica
