Američki pijanist indijskog podrijetla održao je solistički koncert koji je spojio svoju prepoznatljivu glazbenu slojevitost s jasnom antifašističkom porukom. Gotovo ispunjena Mala dvorana Lisinskog sinoć je ugostila Vijaya Iyera, jednog od najzanimljivijih i najutjecajnijih jazz-pijanista svoje generacije. U solo nastupu koji je obuhvatio tri dulje kompozicije iz različitih perioda njegove karijere, Iyer je pokazao koliko se glazbeni izraz može širiti i razvijati unutar jednog instrumenta, bez potrebe za dodatnim glazbenicima ili raskošnim aranžmanima.
Zanimljvo je da je Iyer samouk na klaviru: kao dijete indijskih doseljenika u SAD-u, Iyer je od svoje 3. do 18. godine pohađao stroge i formalne lekcije iz klasične zapadne violine, a klavir je počeo svirati samostalno oko četvrte godine, potaknut time što mu je sestra išla na sate klavira. Sve je učio sam, “skidajući” melodije po sluhu i eksperimentirajući. Glazba mu dugo nije bila primarni poziv. Na Sveučilištu Yale diplomirao je matematiku i fiziku, a na Berkeleyju je upisao doktorat iz fizike, da bi tek kasnije prešao na interdisciplinarni doktorat iz glazbene kognicije.
Njegov je pijanizam istodobno promišljen i intuitivan, oslonjen na složene harmonije, nepredvidljive ritmičke obrasce i melodijske linije koje se ne razvijaju uvijek očekivanim putem i koje slušatelju ne nude jednostavna rješenja. Njegova virtuoznost pritom nije sama sebi svrha: tehnička preciznost i istraživanje zvuka služe stvaranju glazbenog toka koji je istodobno intelektualno izazovan, hipnotičan i izrazito emotivan.
Posebno se to pokazalo na završetku službenog dijela nastupa, koji je koncertu dao dodatnu emocionalnu i političku dimenziju. Iyer se tek pred kraj nastupa prvi put obratio publici, i to govorom o posebnom povijesnom trenutku u kojem se treba boriti protiv fašizma i najavio dvije skladbe koje nose jasnu poruku otpora, nade i solidarnosti.
Prva je bila „¡El pueblo unido jamás será vencido!“ („Ujedinjeni narod nikada neće biti poražen!“), čileanska protestna pjesma koju je Sergio Ortega skladao 1973. godine, uoči vojnog udara Augusta Pinocheta. U Iyerovoj izvedbi njezina se eruptivna energija postupno prelila u „Imagine“ Johna Lennona. Taj prijelaz bio je jedan od najljepših trenutaka večeri: od odlučnog borbenog pokliča prema melankoličnoj, krhkoj viziji svijeta oslobođenog podjela, kao da se početni poklič otpora polako pretvorio u tiho pitanje o tome kakav svijet želimo izgraditi nakon borbe. Bio je to atmosferičan i moćan završetak koji je pokazao sposobnost glazbe da istodobno izrazi tugu, nadu i vjeru u mogućnost promjene.
Iyer je pritom pohvalio zagrebačku publiku zbog pažljivog slušanja, istaknuvši da osjeća duboku povezanost s njom. Prisjetio se i svojih ranijih nastupa u Zagrebu, među kojima je prvi bio još 2009. godine, u sklopu N.O. Jazz Festivala. Na oduševljeni pljesak Iyer se vratio na bis sa šaljivim pitanjem: ”jeste li sigurni da vam nije previše klavira?“ i izveo još dvije kraće autorske kompozicije, zaokruživši večer povratkom vlastitom glazbenom svijetu.
Bio je to još jedan sjajan susret zagrebačke publike s Vijayem Iyerom, pijanistom koji i u ogoljenom, solo formatu uspijeva stvoriti bogat i slojevit zvučni svijet, neprestano se poigravajući ritmom, harmonijama i neočekivanim glazbenim obratima.
