Ugodna nedjeljna pretproljetna večer bila je sasvim fina podloga za kvalitetno ‘potrošeni’ kraj vikenda. Uz glazbu, naravno. Još jednu, kasnije će se ispostaviti, dobru metalnu zabavu u zagrebačkoj Močvari odlučilo je ne propustiti oko 250 zaljubljenika u glazbu, a njih veći dio okupio se pred, i u dvorani već na nastupu mladog zagrebačkog benda Greynoise. Obično predgrupe prati nekoliko prijatelja i entuzijasta, plus pokoji poznavatelj i zaljubljenik u opus, no ovdje to nije bio slučaj. Puno preko 100 ljudi pratilo je dojmljiv nastup ovog kvinteta.
U zadnje vrijeme nekako imamo sreću ‘naletjeti’ na zanimljive i perspektivne domaće metalce, pa je tako bilo i na ovom koncertu. Mlađahna i poletna ekipa podarila je energičnih 40-ak minuta glazbene kompetencije u kojima niti u jednom trenutku nije upala u zamku monotonije, što se zna dogoditi mladim bendovima. Pogotovo onima s (još) manje iskustva i pogotovo nakon što odsviraju par stvari. Za razliku od takvih, središnji dio nastupa Greynoisea, onaj oko pjesme „My Own Paradise“, bio je jednako napet’ i nabrijan kao i onaj s početka, pa i kasnije s kraja. Što navodi na zaključak da su, osim posjedovanja nedvojbenog glazbenog znanja, nešto nastupa koje su do sada imali iskoristili na pravi način, pa je dojam da djeluju puno iskusnije nego što to, u stvarnosti, jesu.
Glazbeno, Greynoise ‘vuče’ na Jinjer, ali s dosta više progresivnih ideja i elemenata u pjesmama i tmurnije atmosfere, što značajno doprinosi dinamičnosti njihovih izvedbi. Protočan, zanimljiv, intenzivan i energičan nastup cijelo je vrijeme publiku držao na nogama. Iako poprilično mladi i po svojoj dobi, a i po glazbenom iskustvu, jako se dobro snalaze na pozornici. Žestoki, britki, poprilično agresivni riffovi, zbijene ritmike i snažan vokal karakteristike su njihove glazbe.
Pjevačica Lea, koja osim izuzetno dobrih liderskih sposobnosti uočljivih kroz koordinaciju s bendom, a posebno u komunikaciji s publikom, ima i odlične vokalne predispozicije. Samouvjereno prolazi kroz tonalitete, a posebno imponira u zahtjevnim izvedbama visokih tonova, koje u prostor oko sebe plasira bez posebnijih naprezanja. Barem ne iznad ‘propisanih’ normativa.
Sve u svemu, i Lea i bend imaju formu, ideju i stav, malo ih je ograničavao skučeni prostor, no pokazali su izniman potencijal. Što je svojim feedbackom potvrdila publika. I ona koja ih zna, a i ona koja ih do sada nije imala prigodu glazbeno konzumirati. Jako dobra ekipa na, a i van pozornice.
Treba joj samo dati da se što više pokazuje. I da što češće svira.
Setlista:
Voodoo Doll
Red River
Choose
My Own Paradise
Timebomb
Grudge
Ljeljo
U jako dobrom ambijentu, terenu potpuno uređenom ‘za igru’, kojeg je pripremio Greynoise, sve je bilo spremno za prvi nastup sastava Visions Of Atlantis u Hrvatskoj. Početkom 21. stoljeća jedan od najznačajnijih symphonic power metal sastava, nastao na valu popularnosti tog subžanra, kojeg su najviše ponijeli Nightwish i Within Temptation, objavio je dva poprilično dobra albuma – “Eternal Endless Infinity” (2002.) i “Cast Away” (2004.). No ekipa se nije dugo zadržavala na okupu, pa je, posebno nakon izlaska drugog albuma došlo do njezina osipanja. Među ostalima otišao je zaštitni znak benda, pjevačica Nicole Bogner, koja je, na žalost, preminula 2007. godine. Melissa Ferlaak i Maxi Nil bile su kratkotrajna, prijelazna rješenja do dolaska Francuskinje Clémentine Delauney, koja s VOA sigurno plovi već 13 godina. Nekoliko je promjena bilo i za muškim vokalima, aktualni Michele Guaitoli dio tima je od 2018., kao i na ostalim pozicijama, pa je tako energični i entuzijastični bubnjar Thomas Caser jedini ‘preživio’ sve oluje s kojima se bend suočavao u nešto preko četvrt stoljeća postojanja.
Što ih više slušam (i gledam) s vremenom mi je Visions Of Atlantis od ozbiljnog, postao nekako zabavljački sympho-power metal bend, pa se u tom i takvom scensko-glazbenom okruženju i publika u Zagrebu dobro zabavila. Kulise brodskih kabina i sam outfit i onim neupućenima u opus benda i trenutačnu preokupaciju jasno bi dalo naslutiti da nas očekuje zabava s pustolovno-piratskim teatralnim performansom.
U obilju simfonijskih ‘matrica’ mogla se uočiti i kompletna glazbena kompetencija benda, a sve je to skupa bilo poprilično dobro (zvučno) usuglašeno. Senzualne Clémentineine vokale sugestivno je ‘poklapao’ svojim grubljim izvedbama Michele, koji je, uz pjevanje, bio zadužen za održavanje atmosfere. I to mu je išlo dosta dobro. Usput budi rečeno, Clémentine i Michele će ove godine još jednom biti gosti Zagreba. U studenom će sa svojim drugim bendovima Exit Eden i Temperance nastupiti s Kamelot. No nastavimo s ovom pričom, a o Kamelotu nastavljamo drugom prigodom.
40-ak i nešto minuta nastupa VOA teklo je dosta brzo, tečno, protočno, radosno i uzbuđeno, sa stagea spomenuto kompetentno, muzikalno i lepršavo, a od strane publike s maksimalnom potporom. Bilo je i skakutanja i plesa i pjevanja, pa čovjek u toj masi pozitiviteta ima osjećaj da su na koncertu svi, ali baš svi znali sve pjesme. Tako dobra je atmosfere vladala.
Emotivniji dio koncerta stigao je prema kraju, uz baladu „Underwater“, da bi se već u sljedećoj „Pirates Will Return“, prije koje je Michele pozvao publiku da sjedne na pod dvorane, što je i učinjeno, ponovno otpustile sve kočnice. Rasplesana i raspjevana „Melancholy Angel“, te „Master the Hurricane“ i „Armada“ na bisu bile su istinsko veliko finale ovog koncerta.
Dobrog koncerta, odnosno finale jako dobre večeri u kojoj su oba benda ispunila očekivanja. Ako ne sva, a ono barem većinu od onoga što se od njih očekivalo.
Setlista:
To Those Who Choose to Fight
The Land of the Free
Mercy
Heroes of the Dawn
Where the Sky and Ocean Blend
Clocks
Legion of the Seas
Tonight I’m Alive
Collide
Hellfire
The Dead of the Sea
Underwater
Pirates Will Return
Melancholy Angel
Bis:
Master The Hurricane
Armada
Galerija fotografija; Visions Of Atlantis i Gerynoise u Močvari, foto: Zdenko Horvat
