Javna je tajna da se Vlatko Stefanovski i Split obostrano obožavaju.
Počelo je to od njegove četvrte godine kad je prvi put došao na more, nastavilo se jednim od prvih koncerata Leb i Sol u staroj dvorani KK Jugoplastike, nastavilo se zajedničkim koncertom s Miroslavom Tadićem na tvrđavi Gripe, gostovanjem na koncertima njegovog prijatelja Gibonnija, nonšalantno je „odradio“ splitski koncert s Ian Akkermanom, održao oproštajni koncert „njegovih“ Leb i Sol povodom 30 godina izuzetne karijere, bio na prošlogodišnjem koncertu na Sustipanu (kao dio Vibrez festivala) uz pratnju sina Jan na bubnjevima i Ivana Kukića na bas gitari, te je bio akter brojnih posjeta drugom po veličini grada u Lijepoj Našoj. A splitska publika je uvijek s radošću i poštovanjem hodočastila njegove koncerte.
Ovaj samostalni koncert nije slučajno održan (opet) u Splitu, naime ovih dana se u Splitu održava Porin, te je na ovom koncertu održanom u Hrvatskom domu predviđeno dodjeljivanje nagrade Porina Special Merit Award ovom izuzetnom glazbeniku.
Slušajući večeras simfonijski orkestar zvan Vlatko Stefanovski (majstor i njegova Yamaha gitara) mogla nas je prevariti „jednostavnost“ svega izvedenog, ali je neosporna istina da je ta „jednostavnost“ odraz velikog talenta i znanja, rekao bih sviralačkog savršenstava skrivenog u liku jednog, sasvim normalnog i skromnog čovjeka, umjetnika bez nepotrebnih ekcesa u karijeri. Ustvari, bio je to jedan jasan i nedvosmislen dokaz, potvrda njegove nevjerojatne sposobnosti izražavanja osobnih mogućnosti i afiniteta kroz gitarski medij. Njegov glazbeni rječnik jedan je cijeli svijet poredan po abecednom redu u kojem riječi preuzimaju akordi, riffovi, solaže- komparativne prednosti prepoznate od zore njegovog plodnog stvaralaštva. U labirintima izmučenih i sretnih duša, njegova glazba, njegovo sviranje postojani su putokazi zbog kojih ne čeznemo za određenim mjestima, nego za osjećajima što ih njegova glazba u nama budi.
Vlatko Stefanovski jedan je od rijetkih gitarista koji istovremeno čvrsto i suvereno „vozi“ na dva gitarska kolosijeka/pristupa: onom meditativnom („Bistra voda“ „Aber dojde donke“,i onom promiskuitetno erektivnom („Jovano Jovanke“, „Skopje“) kako ih je nazvao njegov prijatelj Gibonni prilikom dodjele Porina.
Ni ovog puta nije izostao Vlatkov motivacijski poziv na ples:
JEDAN-DVA-TRI
JEDAN-DVA
JEDAN-DVA
JEDAN-DVA-TRI
u izuzetnim izvedbama „Kalajdžiskog ora“ (sa frenetičnom 11/8 mjerom) i neizostavnog admiralskog stijega svakog koncerta, „Jovano Jovanke“.
Vlatko je napomenuo kako su mu samostalni koncerti puno odgovorniji od zajedničkih: „Nastojao sam točno odsvirati svaku notu, jer bi me inače profesorica glazbe (mislio je pri tome na Vanesu Klevu, voditeljicu Hrvatskog doma) mogla srušiti na ispitu. Inače, veliki sam obožavatelj samostalnih koncerata, naročito klavirskih. Jedan od mojih omiljenih albuma je Keith Jarrettov The Köln Concert“.
Nakon primanja Porina (video možete pogledati niže u prilogu) na pozornicu je izišla Mia Dimšić, za koju je Vlatko izrekao puste pohvale, te su zajedničkoim snagama otpjevali Dylanovu „To make you feel my love“.
U ovih nešto više od 90 minuta bio je sažet gotovo cijeli Vlatkov glazbeni život, bila je ovo dajđestirana verzija njegovih, očito najdražih uradaka.
Kaže se da je pred nama samo jedan put, naći ga možda i nije preteško, ali ostati na njemu vrlo je zahtjevan zadatak pun odricanja i novih spoznaja.
Siguran sam da je Vlatko Stefanovski svoj put odavno pronašao, te po njemu svakodnevno gordo korača podignute glave i s obaveznom gitarom u ruci.
Setlista
Aber dojde donke
Makedonsko devojče
Kasapsko oro
Eleno ćerko
Kandilce
Nisam tvoj
Gipsy song
Uspavanka za Radmilu M.
Kalajdžisko oro
Jovano, Jovanke
Čukni vo drvo
Bistra voda
BIS
Skopje
Galerija fotografija; Vlatko Stefanovski u Splitu, foto: Jadran Babić
