Koncert katalonskog dua Magalí Sare i Manela Fortije, održan 11. studenoga u Maloj dvorani Lisinskog, bio je jedan od onih glazbenih susreta koji podsjećaju koliko je tradicija živa upravo onda kada se ne pokušava slijepo reproducirati. Uz slovenskog flamenco plesača Mitju Obeda, dvoje glazbenika publici je ponudilo iznimno uzbudljivo putovanje kroz flamenco, jazz, improvizaciju i različite glazbene tradicije, u izvedbi koja je zaslužila najviše ocjene.
Magalí Sare i Manel Fortià polaze od poznatih melodija, ritmova i obrazaca, ali ih ne pokušavaju rekonstruirati u njihovu izvornom obliku. Umjesto toga, rastavljaju ih na sastavne dijelove i ponovno slažu u posve drukčijem glazbenom kontekstu. Flamenco je pritom manje prepoznatljiva zvučna forma, a više emocionalno i ritmičko polazište za slobodno istraživanje. Njihova je glazba minimalistička, ogoljena i intimna, ali nimalo jednostavna.


Središte tog neobičnog glazbenog svijeta čine glas i kontrabas, dva naizgled skromna instrumenta čije mogućnosti ovaj dvojac neprestano proširuje. Sare se poigrava vokalnim registrima i tehnikama, od nježnih, gotovo šaputavih dionica do snažnih, ekspresivnih izleta, dok Fortià kontrabas pretvara u čitav mali orkestar. Osim gudalom i prstima po žicama, služi se i njegovim tijelom kao udaraljkaškim instrumentom, stvarajući ritmove udaranjem po drvu, pri čemu mu povremeno pomaže Magali. Njihova međusobna komunikacija iznimno je spontana: glazbenici se neprestano nadopunjuju, iznenađuju i otvaraju prostor neočekivanim improvizacijskim rješenjima.
Posebnu dimenziju koncertu dao je Mitja Obed, koji se na nekoliko pjesama pridružio dvojcu plesnim interpretacijama. Njegov flamenco nije bio tek ilustracija glazbe, nego ravnopravan oblik komunikacije s glazbenicima. Izrazito elegantne, izdužene linije tijela, gipki pokreti ruku i precizna artikulacija šaka i prstiju izmjenjivali su se s energičnim ritmičkim akcentima i snažnim radom stopala. Obedova plesna izražajnost počiva na zanimljivoj napetosti između suzdržanosti i naglih, odlučnih pokreta, a u njegovu se pristupu osjeća i utjecaj suvremenih plesnih tehnika. Posebno je zanimljivo bilo promatrati kako se ples prilagođava glazbi koja ne slijedi uobičajene flamenco obrasce, nego stalno mijenja smjer i dinamiku.



Upravo je ta otvorenost nepredvidljivom bila jedna od najvećih kvaliteta večeri. Umjesto unaprijed zadane koreografije, troje umjetnika gradilo je zajednički glazbeno-plesni dijalog, reagirajući jedni na druge u trenutku. Kako su Sare i Fortià istaknuli uoči zagrebačkog nastupa, željeli su ostaviti prostor spontanosti i međusobnom iznenađivanju, a ne slijediti fiksnu strukturu.
Rezultat je bio koncert koji je istodobno bio virtuozan, razigran i emocionalno vrlo sugestivan. U njemu nije bilo potrebe za spektakularnim aranžmanima ni velikim ansamblom: tri iznimne umjetničke osobnosti, međusobno povjerenje i spremnost na rizik bili su sasvim dovoljni za stvaranje glazbenog iskustva koje ostavlja snažan dojam.


