Sinoć su heavy/glam/shock metal veterani W.A.S.P. do posljednjeg mjesta napunili zagrebački Boogaloo. Ovo im je bio, kako kaže Blackie, sto i neki koncert na turneji “Album ONE Alive!”. Nakon Zagreba slijede još Ljubljana i Milano i to je to, finale turneje kojom se obilježava četrdeset godina od objavljivanja debitantskog albuma jednostavno naslovljenog W.A.S.P. (službeni datum izlaska: 17. kolovoza 1984.).
Publika je stigla iz svih krajeva Hrvatske. Sam sam jučer i noćas prešao više od 800 kilometara kako bih bio dio tog originalnog povratka u osamdesete. Iako je u dvorani prevladavala ekipa koja je bend slušala još u osamdesetima, bilo je tu i mlađih generacija. Sve ih je u ovaj jesenski utorak privukla želja da uživo vide legendarni bend kojeg predvodi 69-godišnji Blackie Lawless (pravim imenom Steven Edward Duren). Lawless je davne 1975. godine zamijenio Johnnyja Thundera na gitari u neponovljivim New York Dollsima, tada pod imenom Blackie Goozeman. Nakon te turneje, zajedno s originalnim basistom Arthurom “Killer” Kaneom, sudjeluje u radu Killer Kane Banda i snima EP Mr. Cool. Svo to iskustvo oblikovalo je i zvuk koji je kasnije definirao W.A.S.P.
Koncert je bio najavljen za 20:30, ali su W.A.S.P. na binu stupili oko 20:50. Odmah su krenuli redom, od prve do zadnje pjesme s debitantskog albuma. Već s prvim taktovima “I Wanna Be Somebody” dvoranom se prolomio zbor svih prisutnih. Publika je pjevala u glas, a Lawless, u svom prepoznatljivom stilu, vodio pjesmu za pjesmom. Slijedile su “L.O.V.E. Machine”, “The Flame” i “B.A.D.”, blok koji je potvrdio zašto je njihov prvijenac ostao jedan od najutjecajnijih i najznačajnijih albuma američkog glam/heavy metala. Redale su se “School Daze”, “Hellion” i neizostavna “Sleeping (in the Fire)”, dok su “On Your Knees”, “Tormentor” i “The Torture Never Stops” zatvorile prvi dio koncerta. Sve to bez pauze i predaha, uz povremena obraćanja publici u kojima je Lawless spomenuo i pregovore s promotorima oko ove turneje. Nakon kratkog odmora, bend se vratio s setom najvećih hitova, što je bila kulminacija večeri i zborsko pjevanje publike kakvog se ne bi posramio ni Mišo Kovač. Kratki, zgusnuti blok uključio je pjesme “Inside the Electric Circus”, “I Don’t Need No Doctor” i “Scream Until You Like It”, zatim obradu The Whoa – “The Real Me” te baladu “Forever Free”. Prije “Wild Child” Lawless je pozvao publiku da mu pomogne i započeo pjesmu samo uz gitaru, što je stvorilo jedan od zanimljiv trenutaka večeri. Za kraj je ostavljena “Blind in Texas”, eksplozija energije, glasno pjevanje, sad najglasnije i čistog glazbenog užitka. Koncert je trajao manje od devedeset minuta, ritam nije popuštao ni sekunde. Nostalgično, žestoko i koncentrirano — pravi pokazatelj zašto je W.A.S.P. ostao ključni bend metala osamdesetih. Uz to na video zidovima su se paralelno vrtili originalni spotovi i live snimke iz nekih davnih vremena. U tim videima naravno pojavljuju se i stari članovi benda, što je potaklo na promišljanja, kako bi ovo danas izgledalo s Chris Holmesom na gitari. Aktualna postava je sve odradila kako treba, sve je bilo na svom mjestu i sve onako kako smo nostalgično zamišljati W.A.S.P. u 2025. godini.
Rasprave o upotrebi backing trackova nisu uspjele narušiti atmosferu. Sve je djelovalo usklađeno i moćno, a koncert je bio pravi estetski i glazbeni užitak za sve ljubitelje težeg zvuka. Glazbena katarza stara 40ak godina.
Galerija fotografija; W.A.S.P. u klubu Boogaloo, foto: Srečko Zajec/Skunk Craft
