Opravdano pitanje: je li zadiranje u originale klasične glazbe i njihovo, iz sasvim novog kuta i svijetla, viđenje i izvođenje predstavlja profaniranje istih?
Da, ako se uzme u obzir sasvim sterilno gledanje na odavno registrirane vrijednosti starih majstora za koje se podrazumijeva izvođenje isključivo na zadanim instrumentima i u strogo zadanim formama.
Ne, ako se uzme u obzir da inspiracija i sloboda duha općenito ne smiju imati nikakve okove koji će ih sputavati, a to naročito vrijedi za glazbu.
Kroz niz vezanih članaka namjeravam pisati upravo o obradama djela klasične glazbe kroz različite forme i oblike danas puno prihvatljivije i poznatije mladim glazbenim konzumentima, te ću njima ostaviti da sami prosude koliko su takvi pokušaji bili neuspjeh, ili su sasvim zasluženo približili pomalo komoran i sterilan svijet klasične glazbe običnom slušatelju.
Dakle klasika alla pop/rock, klasika alla jazz i klasika alla elektronska glazba čine mi se sasvim reprezentativnim uzorcima iz mnoštva uradaka poznatih imena suvremene glazbene scene koji su se opravdano, ili pak neopravdano, iskušali u približavanju i uspoređivanju svojih inspiracija klasičnoj glazbi.
Ako je Mozartu 1782. bilo dopušteno (čak sa ovacijama) da „preodjene“ neke od Bachovih fuga napravivši aranžmane za gudački trio, onda je sasvim logično da to bude dozvoljeno i jednom od pionira elektronske glazbe, koji će svijetu prezentirati (s apsolutnim aklamacijama) mnoga Bachova (i ne samo njegova) djela „odsvirana“ na potpuno novom „instrumentu“.
Čovjek se zvao Walter Carlos, instrument je bio Moog Synthesizer, a sve se to dogodilo 1968. godine.
Postavši blizak prijatelj Roberta A. Mooga, svojim je sugestijama, idejama i zahtjevima za najvišom razinom kvalitete zvuka zaslužan što je Moogov sintetizator zvučao upravo tako: neograničene mogućnosti i kontrolirane ograničenosti učinile su ga jedinstvenim i naširoko prihvatljivim. Njegova dodatna zasluga je uobličavanje novih boja tonova, uspostava kontrole nad zvučnom ravnotežom i sasvim novom ambijentalnošću finalnog proizvoda kojemu je svojom tehnikom sviranja i estetskom umjerenošću podario mjesto „ravnopravnog“ instrumenta, te ga uveo u glazbenu glavnu struju.
Poznato je kako se u to vrijeme elektronska glazba smatrala avangardnim pokušajem koji baš i nije imao puno dodirnih točaka s tradicionalnim glazbenim formama. Čak su i pojedini glazbenici smatrali kako elektronski instrumenti generalno, a sintetizatori konkretno, nemaju nikakvu perspektivu i mjesto u u produkciji kvalitetne glazbe.
Carlos je pak bio čovjek s vizijom o tome kako elektronska glazba ima mnogo toga dobroga za ponuditi. Po njemu, mnoge osnovne karakteristike barokne glazbe kao što su kristalna zvučnost i glasovna preimućnost, predstavljaju samu bit elektronske glazbe u kojoj je svaka potka u elektronskom tkanju jasno naglašena i čujna, te zapravo nijedna kombinacija instrumenata ne može bolje predočiti jasnoću ove elektronske tapiserije.
I tako je Carlos postigao mission impossible: svojim se glazbenim izvedbama, potpuno elektronski idiomatskim, duhovno i glazbeno približio samom Bachovom duhu.
Trebali su sati i sati da bi pojedini zvukovi bili gotovo savršeni, mnogo Bachovih ornamenata je odbačeno i kasnije nanovo uobličeno u finalni proizvod za kojeg su utrošene skoro dvije godine napornog rada. No ovaj uradak predstavljao je jedan od kamena temeljaca elektronske glazbe; Carlos je uspio naširoko popularizirati sam medij ili instrument uz postavljanje neizbježnih temelja njegovog tehničkog i artističkog korištenja.
Carlos, kompozitor, tehničar i suvremeni elektronski glazbenik, uspio je na zadivljujuć način „otopiti“ staru patinu nakupljenu oko klasične glazbe, te je pokazati u novom futurističkom i nadasve respektabilnom svjetlu, učinivši pritom da je Switched On Bach postigao univerzalni uspjeh, te bio najprodavaniji „klasični“ album svoga vremena.
O obrađenim temama jednog od najvećih kompozitora uopće ne treba trošiti vrijeme, sve su to poznati uratci koji su novu svježinu i snagu dobili upravo novim pristupom i jedinstvenom zvučnošću, pa je uvijek ozbiljna i savršeno izbalansirana glazba starog meštra dobila na izvorskoj svježini, a da pritom nije izgubila ništa od one uvijek prisutne svečane atmosfere.
Recimo da su to obrade u više od 50 nijansi, ne sive, već svih pastelnih boja od kojih se svakako ističe Air (engleski naziv), a koja je svojevremeno poslužila kao savršen podložak grupi Procol Harum za njihov mega uspjeh Wither Shade Of Pale, te Branderbuški koncert No.3 u kojem je Walter sa svojim Moogom skoro savršeno zamijenio originalnu instrumentalnu postavu od tri violine, tri viole, tri violončela i jednog kontrabasa.
Za sve neupućene, jedna opaska. Onaj „ormar“ u „Bachovoj“ pozadini nije jedan od prvih kompjutera već je ustvari prvi Moogov sintetizator zvuka.
I na kraju, u cilju izbjegavanja nesporazuma, Waltera Carlosa možete googlati pod imenom Wendy Carlos.
Priča je sasvim jednostavna, Walter je osim imena promijenio i spol.
Osobna karta albuma
| Izvođač | Walter Carlos |
|
| Naziv albuma | Switched-On Bach" | |
| Izdavač | Columbia | |
| Produkcija | Rachel Elkind | |
| Godina objave | 1968. | |
| Snimano | 1968. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| Strana A 1. Sinfonia to Cantata No. 29 2. Air on a G String (from Orchestral Suite No. 3) 3. Two-Part Invention in F Major 4. Two-Part Invention in B Flat Major 5. Two-Part Invention in D Minor 6. Jesu, Joy of Man’s Desiring (from Cantata No. 147) 7. Prelude and Fugue No. 7 in E Flat Major (from Well-Tempered Clavier) Strana B |
||
| Linkovi | ||
  |
||
Wachet Auf – Audio |
||
{youtube}qanjzcb3XoE{/youtube}