Klinika Denisa Kataneca vraća se u Tvornicu kulture, tri godine nakon nastupa koji je za bend označio važnu prekretnicu. Ovoga puta povod je promocija albuma Ununani, a zagrebačku publiku čeka čak četiri sata svirke i presjek dosadašnjeg rada benda. S Denisom smo razgovarali o putu od Kao zao kor do novog albuma, pjesmama koje ponekad trebaju malo više vremena da pronađu svoje mjesto, ali i posebnoj vezi koju je Klinika izgradila sa svojom publikom, onom pomalo nalik odnosu pacijenta i psihijatra, samo što se u ovom slučaju ponekad više ni ne zna tko nosi koju ulogu.
Tri godine nakon albuma Kao zao kor stiže Ununani. U tom se razdoblju bend razvijao, mijenjao i prolazio kroz različite kreativne faze. Kad danas usporedite ta dva albuma, što vam se čini najvećim pomakom – u zvuku, načinu na koji nastaju pjesme ili možda u samom funkcioniranju benda?
Denis: Nakon izbacivanja Kao zao kor imali smo stanku od skoro godinu i pol dana. Umjesto da promoviramo album i mnogo sviramo, slijedila su otkazivanja i stanke s probama zbog zdravstvenih i privatnih problema. To mi je nekako dalo i previše prostora za razmišljanje i gluposti koje su se dešavale. Skice pjesama polako su nastajale, prvo kao fragmenti pojedinih situacija, a onda smo kroz prve probe vrlo brzo pronašli atmosferu i zakucali zvuk. Mislim da se u njemu dosta čuje da nam je falilo sviranje. Nekakva osobna melankolija svakog pojedinca dodala je novi sloj pjesmama. Puno više smo se bavili aranžmanima i mogu reći da je Brane na ovom albumu briljirao. Naoko smireniji i jednostavniji, a u biti dosta kompleksniji i zeznutiji nego prva dva albuma.
Ununani se opisuje kao vaš dosad najmračniji, odnosno tematski najteži album. Ipak, zanimljivo je kako slušatelji u pjesmama često pronađu vlastita značenja i povežu ih s iskustvima koja možda nisu nužno bila dio vaše početne autorske ideje. Dogodi li vam se da vas neka interpretacija iznenadi ili da kroz reakcije slušatelja otkrijete još jedan sloj vlastitog materijala?
Denis: Mislim da su stihovi u pravoj mjeri hermetični, tajnoviti, a istovremeno jako direktni i osobni. Iako možda nekad ne znaš o čemu se radi, možeš naslutiti. Ne vežeš se za događaj, već se uhvatiš za osjećaj koji pjesma nosi i prepoznaš ga u sebi. To te može odvesti na mjesta na koja možda sam ne bi mogao doći i nekako te suočiti s vlastitim osjećajima. Zato je važno da se ljudima ne otkriva o čemu je pjesma, da se drži u tajnosti, kako se ne bi razbio taj svijet koji je slušatelj stvorio. Ponekad ljudi misle da žele znati o čemu je pjesma, a u biti nisu ni svjesni da ne žele čuti odgovor. Snaga pjesme i jest u tome što smo svi zajedno izgradili oko nje.
Koliko dugo pjesma kod vas zapravo „živi“ prije nego što završi na albumu? Imate li zalihu pjesama koje čekaju svoj trenutak ili ste više tip benda koji radi na konkretnom materijalu u određenom momentu vremena, dok ne osjeti da je došlo vrijeme za objavu?
Denis: Nekad pjesmu osjetimo odmah i nastane u jednoj probi, kao recimo „Zavičaj“, pa je onda sviranjem samo dotjeravamo. A nekad je doneseš po istom principu i ne dogodi se ništa. Kao što je na ovom albumu slučaj s „Faličnim trombonom“. Znaš da postoji nešto dobro, ali jednostavno ne sjeda. Nismo bend koji će raditi i trošiti vrijeme da stvar profunkcionira. Jednostavno je pustimo na par mjeseci, vratimo se i pokušamo opet, pa ako ne ide, ostavimo je po strani sve dok odjednom, niotkud, pjesma ne zazvuči magično. Ponekad je potreban odmak od svega, da dođeš do još nekih odgovora u privatnom životu, pa se nekako kozmički stvari poslože i stvari sjednu na svoje mjesto. Ja možda jesam pokretač, ali za magiju je u Klinici potrebno četvero.
Kad se govori o albumima, često se spominju tekstovi, aranžmani i produkcija, ali mene zanima i ono malo neuhvatljivije: kako znate da je album gotov? Postoji li trenutak kada jednostavno morate prestati „čačkati“ po pjesmama i pustiti ih da odu od vas?
Denis: Kao i s prošlim albumom, mi nemamo pojma kako će sve to zvučati zajedno. Ne znamo što imamo sve dok ne snimimo. Ne čačkamo, ali recimo Brane baš dosta razmišlja o aranžmanima i u svoje privatno vrijeme, pa kad već imamo nekakav kostur pjesme koja je zapela, zna doći s nekim novim zamislima koje bi nas mogle trgnuti u pravom smjeru. Pjesme ili ideje s kojima nismo bili jako sretni nisu ni završene. Tako da na albumima nemamo pjesama koje samo popunjavaju brojku, sve su nam drage. Uvijek nekako strepimo i malo smo nervozni jer ne znamo što nas čeka kada ga konačno preslušamo. A preslušavanje Ununanija prvi put bilo je predivno, ali smo svi nakon toga bili emotivno iscrpljeni. Meni osobno osjećaj: „U fak, koje sjebano razdoblje života.“
Ununani je nedavno dobio i svoje vinilno izdanje (o kojemu smo pisali ovdje). Je li vam važno da se album sluša kao cjelina, po redoslijedu koji ste zamislili, ili ste se pomirili s time da danas svaka pjesma mora moći živjeti i samostalno, izvan konteksta albuma?
Denis: Ne spadamo u rubriku bendova koji izbacuju hrpu singlova pa od toga rade album. Nit imamo para, nit želje tako raditi. Ununani je možda na kraju, nesvjesno, izašao kao najkonceptualniji album do sada i definitivno najbolje funkcionira kada se sluša kako je i zamišljeno. Pjesma, ako je dobra, naći će put među ljude, bez obzira na to bila ona singl ili sedma stvar na albumu.
Tvornica kulture već je bila važna koncertna stanica za Kliniku kada ste 2023. godine promovirali Kao zao kor. Što vam je ostalo u sjećanju s tog nastupa? Postoji li nešto što ste tada poželjeli napraviti drukčije ili nešto što biste ovoga puta voljeli ponoviti? I je li vam zanimljivo vraćati se na mjesta na kojima ste već svirali i pratiti kako se u međuvremenu mijenjaju prostor, publika, ali i vi sami kao bend?
Denis: Ta Tvornica nam je bila daleko najveći koncert do tada, pa eto, i tri godine nakon toga. Doživjeli smo nešto što je jako teško opisati ako nisi bio tamo. Za ljude izvana to je još samo jedan super koncert, ništa posebno, a nama je značio sve. Prvi put smo okupili toliko ljudi na jednom mjestu, a nismo imali pojma da nas uopće toliko ljudi sluša. Mnogo puta sam pisao o toj nestvarnoj povezanosti između naše publike i nas. Kao odnos dva prijatelja ili obične osobe i psihijatra, samo ne znamo tko je tu osoba, a tko je psihijatar. Djeluje u oba smjera. Oni liječe nas, mi liječimo njih, pa smo zajedno nekako zaljubljeno bolesni. Osjećaj da ne trebamo ništa drugo napraviti, već samo dati sve od sebe i svirati, i da je to apsolutno dovoljno, predivan je. Bez šljokica, zlatnih kostima, prštave produkcije, samo da smo unutra.
Najavili ste četiri sata svirke, što je već ozbiljna smjena, a ne samo koncert. Imate li razrađen plan kako preživjeti večer – pauze, voda, GeloRevoice (nije reklama, samo su dobre pastile), izmjene na pozornici ili se jednostavno oslanjate na adrenalin? I što publika može očekivati od tako dugog susreta s Klinikom?
Denis: Atmosfera u publici i taj val energije mogu i od najkrhkijih napraviti nadčovjeka!
Adrenalin udara na 1000, a taj nalet dopamina te bez problema nosi do samog kraja. Ako i krepamo, onesvijestimo se ili tijelo više neće slušati, tu ništa ne možemo, ali bit ćemo sigurni da smo dali sve od sebe. Moj glas će od silnog deranja sigurno popucati, vjerojatno i vratne žile, no nema stajanja.
Ma bit će predivno!
Četiri sata znače i poprilično širok izbor pjesama. Kako ste odlučivali što će se naći na set-listi? Postoje li pjesme koje su vam posebno drage, ali ih rijetko izvodite, ili one za koje ste svjesni da ih publika jednostavno neće pustiti da izostavite?
Denis: Pa u tome je upravo i stvar. Ovaj put sviramo sve pjesme koje smo ikada kao bend napravili. Nema izuzetaka. Mnoge budu izostavljene na svirkama jer imaš, ovisno o eventu, sat ili sat i pol vremena za nastup. Nekako imamo osjećaj, i sreće, da ljudi koji vole Kliniku vole i skoro pa sve naše pjesme. Tako da Tvornicu i taj veliki event promocije albuma, svake tri godine, vidimo kao priliku da ljudima damo sve što imamo. Zadnji put nitko nije ni primijetio da smo uradili istu stvar i svirali gotovo tri sata, a sada je tu i novi album (smijeh).
Vaši koncerti često djeluju kao puno više od pukog predstavljanja pjesama uživo. U njima postoji određena dramaturgija, dinamika i gradacija emocija, a pjesme u koncertnom kontekstu ponekad dobiju i sasvim novo značenje. Koliko se izvedba na pozornici razlikuje od onoga što čujemo na albumu? Volite li ostaviti prostor da pjesme uživo malo pobjegnu od svoje studijske verzije ili vam je važnije zadržati ono što ste zamislili u studiju?
Pjesme nastaju u našoj rupi od prostorije i dolaze gotove u studio, tako da su one u osnovi puno sirovije i energičnije nego što su na albumu. U studiju ipak moraš mrvicu stisnuti kočnicu. Ne možeš skakati, derati se i unijeti toliko u pjesme jer je prvotna ideja snimanja albuma što bolje zvukovno zabilježiti. Pokušavaš biti što bliži originalu, ali na kraju ipak ispadne malo pitomije. Zato se i veselimo svakoj svirci jer možemo sve nakupljeno u nama izbaciti van. A pritom smo i lajv bend i bolje zvučimo uživo.
Kada biste morali nekome tko nikada nije slušao Kliniku Denisa Kataneca odabrati tri pjesme kao uvod u vaš svijet, koje biste odabrali? I bi li se izbor razlikovao među članovima benda?
Denis: Evo da pitamo dečke. Idemo redom.
Brane: „Patkica“, „Zavičaj“ i „Konj“.
Karlo: „Kapilare“, „Konj“, „Falični trombon“.
Vinko: „Klinika“, „Zavičaj“, „Eoni“.
Denis: „Pejotl“, „Zavičaj“ i „Danya“.
Hvala ti puno na razgovoru! A sad na slušanje i vidimo se u Tvornici 12. 11. u 20:15!
U tom tonu se i mi odjavljujemo pa, po Denisovoj uputi, predlažemo da poslušate session koji je Klinika uoči koncerta snimila za Gospodu i pustolove. U njemu su četiri pjesme s albuma Ununani – „Falični trombon“, „Mrtva krv“, „Školica“ i „Danya“ što je sasvim dobra uvertira u ono što nas čeka u četvrtak.
Četiri sata Klinike, cijela diskografija i susret s našim omiljenim psihijatrima stoga dođite po svoju dozu terapije. Držimo fige da će redovi za upad biti barem približno dugački kao oni u našem zdravstvu. Vidimo se u Tvornici!
