Kad se u Osijeku spoje Neuštekani i zima koja tek hvata zalet, nastane večer zbog koje sutradan bole glasnice, a ne glava. Zabranjeno pušenje je 21.11. u gradu na Dravi pokazalo kako zvuči bend koji je ušao u peto desetljeće karijere, ali svira kao da tek sprema prijemni iz garaže u Koševu.
Neuštekani, ali savršeno uštimani
Koncert je bio u “neuštekanom” điru – sve akustika, osim basa. Nema zida pojačala, nema juriša decibela, samo drvo, žice i ruke koje znaju što rade. Taj format “Neuštekani”, koji su počeli vrtjeti po regiji i kojim vade iz trezora pjesme koje rijetko dobiju svojih pet minuta, pokazao se kao pun pogodak i u Osijeku.
Od prvog akorda “Halid prije Halida” publika je bila na strani benda, doslovno – pjevanje u glas krenulo je kao da smo došli na generalnu probu nekog velikog zbornog pjevanja, a ne na rock koncert. “Bos ili hadžija”, “Nema više”, “Senada”, “Amilina pjesma”, “Arizona dream” – red himni, red pjesama “za pojas”, ali bez ijednog praznog hoda. Svaka je imala svoju malu priču, a većina dvorane je te priče znala napamet.
Bend koji stari kao dobro vino (i skuplji je u glavi nego na ulaznici)
Zabranjeno pušenje pratim nekih dvadesetak godina, dovoljno dugo da mogu mirne duše reći: ovo danas je možda i njihova najbolja verzija. Kao vino su, samo bez mamurluka – što su stariji, to zvuče čvršće, preciznije, a bend diše kao da je jučer sastavljen u podrumu.
Današnja postava, koju predvodi vječno budni kroničar našeg podneblja Sejo Sexon (Davor Sučić) na vokalu i gitari, uz dugogodišnjeg bubnjara Branka Trajkova, gitarista Tonija Lovića, basista Dejana Oreškovića, violinistu Roberta Boldižara, prateći vokal Anđelu “Angie” Zebec te harmonikaša Tomislava Golubana, ušla je u fazu gdje svatko zna svoj centimetar prostora – i koristi ga maksimalno.
Na akustičnom koncertu ta se ravnoteža vidi još jače: violina i harmonika dodaju sevdah i filmsku crtu, gitare i bas drže kičmu, a bubanj i udaraljke samo koliko treba da noga sama lupa po podu. To je onaj njihov prepoznatljivi miks “pop–rock–country–sevdah–blues” koji na papiru zvuči kao kaos, a uživo kao da je jedina logična kombinacija.
Angie “Pismo Elvisu” Zebec – više od pratnje
Najveće iznenađenje večeri, čak i za one koji ih dugo prate, bila je “Pismo Elvisu”. U neuštekanom aranžmanu pjesma je dobila potpuno novo ruho, ali je glavni šok bio – Angie.
Anđela Zebec je već nekoliko godina prateći vokal Zabranjenog pušenja, pjevačica koja iza sebe ima ozbiljan staž u drugim bendovima, ali se čini da u ovoj postavi tek sada dobiva prostor koji zaslužuje.
U Osijeku je “Pismo Elvisu” otpjevala toliko sigurno, emotivno i “do daske” da je trenutak djelovao kao mali reset koncerta – kao da se na pozornici ukazao novi frontmen, a bend samo spontano digao u višu brzinu. Nije više “prateći vokal”, nego ravnopravni šamar svježine u klasičnom zvuku Zabranjenog pušenja.
Ako je cijeli projekt Neuštekani zamišljen da “ispravi nepravdu” prema manje izvođenim pjesmama, Angie je večeras ispravila još jednu – onu gdje se ženski vokal u rock bendovima gura u kut. Ovdje je taj kut postao reflektor.
Maraton bez praznog hoda
Setlista je bila san svakog fana: nakon uvodne ture rariteta i emotivnijih stvari, krenulo je na sigurne “šutke”. “Bog vozi Mercedes”, “Lijepa Alma”, “Balada o Pišonji i Žugi”, a zatim prema kraju regularnog dijela “S druge strane ulice” i “Raja iz Sarajeva” kao svojevrsna konačna odjava s pečatom – podsjetnik da je ovo bend koji je kroz četiri desetljeća ostao kroničar grada, ulica i likova koje svi znamo, makar ih osobno nikad nismo sreli.
Kad je bend nakon više od tri sata svirke sišao s pozornice, dvorana je reagirala kao da je netko uzeo daljinski usred najdraže epizode – nije dolazilo u obzir da je to kraj. Ovacije su ih brzo vratile na bis, a onda je uslijedila završna trilogija zbog koje su i zadnje rezervne zalihe glasa otišle niz Dravu: “Jugo 45”, “Zenica blues” i “Šeki is on the road again”. To je onaj dio večeri kad je razumno prestati analizirati i samo skakati.
Sejine priče između redova
Između pjesama Sejo, naravno, nije štedio ni jezik. Njegove kratke anegdote, komentari i mini-stand up emisije već su godinama sastavni dio pušioničarskog folklora, ali u akustičnom formatu dolaze do izražaja još više. Svaka najava sljedeće pjesme bila je mala priča – o Sarajevu koje više nije isto, o tranziciji koja nikad ne prestaje, o junacima naših ulica i o tome kako je Balkan vječna rubrika “vjerovali ili ne”.
Te priče nisu samo fora između dvije stvari, nego produžetak onoga što bend radi u pjesmama – dokumentarac o našem vremenu pretvoren u rock’n’roll kabare.Jedan od posljednjih pravih rock’n’roll bendova.
Nakon toliko godina praćenja Zabranjenog pušenja, ovaj osječki neuštekanac djelovao je kao savršen sažetak svega što bend jest: humor i težina u istoj rečenici, nostalgija koja ne mulja oči nego ih otvara još više, te svirka koja je “jebeno dobra” – taman toliko elegantna da se vidi iskustvo, i taman toliko prljava da se zna da je to i dalje rock bend, a ne muzejski eksponat.
U vremenu kad se rock sve češće svodi na nostalgične turneje i povratničke koncerte koji žive od stare slave, Zabranjeno pušenje i dalje djeluje kao živi organizam – bend koji objavljuje nove stvari, snima live albume, diže nove projekte poput Neuštekanih i uspijeva svaku novu generaciju publike natjerati da barem jednom vikne iz sveg grla refren koji je stariji od njih.
Bilo je zadovoljstvo gledati ih kako u Osijeku, u poluakustičnoj, neuštekanom izdanju, potvrđuju status jednog od posljednjih pravih rock’n’roll bendova koji ne glume ništa – oni taj svoj đir žive. I dok god im je tako, nama ostaje samo jedno: pojaviti se na koncertu, otpjevati sve u glas i poželjeti da ovaj maraton traje barem još jedan krug.
Galerija fotografija; Zabranjeno pušene u Osijeku, foto Ivan Novokmet
