Zoran Predin odavno je prerastao okvire novovalnog rock kantautora. Posljednjih godina sve se više okreće šansonijerskom izričaju i reinterpretaciji klasika domaće glazbe, a među autorima čiji mu je opus posebno blizak ističe se Arsen Dedić. Njih dvojicu povezivalo je dugogodišnje prijateljstvo, ali i srodna poetska duša: Predin je Arsena smatrao svojevrsnim mentorom, a 1989. snimili su i zajednički album Svjedoci priče. Nakon uspješnih šansonijerskih izleta s Matijom Dedićem na albumima Tragovi u sjeti, nastao je i projekt Zoran pjeva Arsena, Predinovo osobno čitanje pjesama velikog kantautora.
U četvrtak, 15. listopada, Predin je u KD Vatroslava Lisinskog zagrebačkoj publici predstavio presjek tog projekta, uz niz drugih pjesama i posebnu gošću Amiru Medunjanin. Večer je otvorio blokom Arsenovih pjesama, među kojima se posebno istaknula izvedba „Završit ću kao Howard Hughes” – zavodljiva melodija i intrigantan tekst u Predinovoj interpretaciji dobivaju osobitu boju, toliko „njegovu“ da bi se moglo reći da ju je od svih Arsenovih pjesama najviše ”prisvojio”.

Predin se Arsenovu opusu ne približava kao čuvar nedodirljivih klasika, nego kao glazbenik koji istodobno želi sačuvati njihovu bit i dati vlastiti pečat, kroz susret dvaju kantautorskih senzibiliteta. No koncert nije bio zamišljen kao strogo zaokružena posveta Arsenu. Predin je posegnuo i za drugim poznatim pjesmama, pa je publika, među ostalim, čula „La vie en rose”, Dance Me to the End of Love, „Loše vino”, jednu od najpoznatijih balada u povijesti jugoslavenske pop-rock glazbe – doduše to jest Arsenova pjesma u smislu da je Arsen napisao tekst, dok ju je Goran Bregović komponirao, a prvi ju je izveo Zdravko Čolić. Čuli smo i „Zagrli me oko vrata”, koju je Predin najavio u svom prepoznatljivom, pomalo bezobraznom humorističnom stilu, kao pjesmu „sarajevskog skupljača tangica i grudnjaka koji sad živi u Beogradu” –misleći na Zdravka Čolića.
Inače humor je jedan od neizostavnih elemenata Predinovih koncerata. Između pjesama nizale su se dosjetke, vicmaherstvo i anegdote, pogotovo one iz vremena njegova poznanstva s Arsenom. U tom je duhu predstavio „Zagreb i ja volimo se tajno”, našalivši se u svom stilu i na račun Ljubljane: kao Mariborčan, priznao je da nije u stanju napisati pjesmu o Ljubljani. Druga simpatična fora ticala se Arsenovih pjesama i svadbi: kako je Predin primijetio, na svadbama ih se baš i nije izvodilo, ali zato je Arsen imao vrhunski hit za razvode – „Otkako te više ne volim”. Uz duhoviti (ali životno skroz realni) komentar da bi i razvode trebalo slaviti kao nove početke, Predin je podsjetio na ono što Arsenovu pjesmu čini posebnom: sposobnost da o ljubavi govori i izvan uobičajenih popkulturnih obrazaca, progovarajući o jednoj od onih vrlo životnih tema koje se u pop glazbi rijetko obrađuju s toliko dubine.

Posebnu dimenziju večeri donijela je Amira Medunjanin, koju je Predin najavio kao „crnu kraljicu sevdaha”. Prepustio joj je pozornicu za samostalnu izvedbu pjesme „Ne plači”, a zatim se karakteristično našalio na svoj račun kako će on u međuvremenu otići u backstage vježbati „Nessun dorma”, koju će zajedno izvesti na kraju koncerta.Po povratku na pozornicu, zajedno su izveli dirljivi sevdah „Žute dunje”, spojivši Predinovu pripovjedačku, pomalo hrapavu interpretaciju s Amirinim moćnim, emotivnim glasom. Uslijedio je još jedan blok Predinovih solo izvedbi, a Amira se vratila na pozornicu za bis, kada su u duetu izveli kultne „Pamtim samo sretne dane” i „Adio“.
Koncert Zoran pjeva Arsena tako je bio više od još jedne posvete velikom kantautoru. Bio je to susret prijateljstva, glazbenih srodnosti i različitih kantautorskih svjetova, uz Predinov prepoznatljivi humor i Amirinu emotivnu snagu. Arsen je bio u središtu večeri, ali ne kao nedodirljivi bard nego kao autor čije skladbe i dalje žive, mijenjaju se i pronalaze nove glasove.


