Kultni talijanski eksperimentalni trio u utorak, 13. listopada, vraća se u zagrebački Vintage Industrial Bar. Uoči njihova dvadesetog nastupa u Zagrebu razgovarali smo o novom albumu „Ferrum Sidereum“, suradnjama s glazbenim velikanima, počecima benda, promjenama na underground sceni i posebnoj povezanosti s hrvatskom publikom.
Zagreb će u utorak, 13. listopada, ponovno ugostiti jedan od najneobičnijih i najbeskompromisnijih bendova europske alternativne scene. Talijanski trio ZU vraća se u Vintage Industrial Bar, gdje će predstaviti novi album „Ferrum Sidereum“, objavljen početkom godine za diskografsku kuću House of Mythology. Od osnutka 1997. godine ovaj sastav iz Ostije, nedaleko od Rima, uspješno izmiče svim žanrovskim podjelama, spajajući metal, noise, jazz, industrial, progresivni rock, elektroniku i ambient u jedinstven glazbeni izraz. Iza njih su tisuće koncerata diljem svijeta, više od petnaest albuma i suradnje s nekim od najvažnijih imena svjetske avangardne scene, među kojima su Mike Patton, John Zorn, Joe Lally, King Buzzo i Damo Suzuki. Njihovi koncerti poznati su po monumentalnom basu, neumoljivim ritmovima, prodornom saksofonu i gotovo fizičkom intenzitetu zvuka, zbog čega ZU već gotovo tri desetljeća uživa kultni status među ljubiteljima eksperimentalne glazbe.
Predstojeći zagrebački koncert bit će njihov jubilarni dvadeseti nastup u hrvatskoj metropoli, gradu s kojim ih povezuju brojne uspomene i prijateljstva. Uoči povratka u Vintage Industrial Bar razgovarali smo o gotovo trideset godina dugoj karijeri, nastanku njihova prepoznatljivog zvuka, suradnji s producentom Marcom Ursellijem i glazbenicima koji su oblikovali njihov put. Dotaknuli smo se i današnje underground scene, sve težih uvjeta za nezavisne glazbenike te budućnosti benda koji ni nakon gotovo tri desetljeća ne pokazuje namjeru usporiti. Otkrili su nam i zašto im Zagreb zauzima posebno mjesto u srcu, kako je nastala njihova suradnja s japanskim sastavom Ruins te kakve ih nove glazbene avanture očekuju.
Od samih početaka ZU kombinira elemente jazza, noisea, metala, progresivnog rocka, elektronike i eksperimentalne glazbe, no rezultat nikada nije zvučao kao jednostavno spajanje žanrova. Jeste li svjesno pokušavali izbrisati granice među njima ili je takav zvuk prirodno proizašao iz vaših različitih glazbenih interesa?
Ne, to nije bila svjesna odluka. Dolazimo iz nekog starijeg svijeta u kojem punkeri nisu slušali metal. Sjećam se kako sam u jednom anarhističkom skvotu s prijateljem potajno šaputao o našoj zajedničkoj ljubavi prema Current 93 i Diamandi Galás. Oduvijek smo slušali sve i svašta. Zapravo, još kao tinejdžer vrlo sam rano otkrio industrial i suvremenu glazbu, vođen isključivo znatiželjom i željom za ekstremnim, pa čak i transformativnim glazbenim iskustvima. Hardcore i sve ostalo došli su tek kasnije. Nismo pripadali nijednoj određenoj sceni, što nam je omogućilo da krenemo od nule i potpuno slobodno istražujemo bez ikakvih granica.
Naš zvuk oblikovala je i činjenica da u početku nismo imali odgovarajuću opremu, pa smo morali izmišljati vlastite načine kako bismo postigli nešto zanimljivo. Najprije je nastala arhitektonska struktura glazbe, a zatim smo postupno počeli istraživati njezine zvučne materijale i boje. Kasnije smo prošli kroz razdoblje u kojem smo usavršavali vlastiti glazbeni jezik kako bismo se oslobodili svih ustaljenih obrazaca, prije nego što smo se naposljetku vratili jednoj drukčijoj vrsti reda. Taj razvoj nipošto nije bio linearan, ni u glazbenom ni u ljudskom smislu.
Album „Ferrum Sidereum“ stigao je nakon duljeg razdoblja bez novog studijskog izdanja. Gdje biste ga smjestili u evoluciji ZU-a i što ste ovoga puta željeli napraviti drukčije u odnosu na prethodne albume?
Ono što smo ovoga puta napravili drukčije bilo je to što smo svjesno prepustili producentsku ulogu nekome izvan benda, kako bismo se mi mogli potpuno usredotočiti na sviranje i izvedbu. To nam je bio prvi put, ili možda drugi ako računamo „Carboniferous“, ali ovoga puta od samog je početka bilo jasno da sve konačne odluke o zvuku pripadaju Marcu Urselliju. I odradio je briljantan posao, zar ne?
„Ferrum Sidereum“ album je koji nas je ponovno povezao s nekim vrlo starim korijenima, poput slušanja progresivnog rocka s ploča naših starijih rođaka dok smo bili djeca ili prihvaćanja vlastite ljubavi prema ranom Pink Floydu. Ponovno smo odbacili klišej prema kojem ljubav prema punku ili post-punku znači da morate prezirati sjajnu glazbu koja je nastala prije njih. Dopustili smo si dulje dinamičke razvoje skladbi, bez potrebe da svakih nekoliko sekundi nešto potpuno promijenimo. Usredotočili smo se na šire glazbene strukture, a istodobno smo u zvuk ZU-a izravno uključili brojne eksperimente sa sintesajzerima, sempliranjem i oblikovanjem zvuka kojima smo se bavili izvan benda, u svojim samostalnim projektima. To je za nas bilo nešto novo.
Album je producirao Marc Urselli. Koliko je njegov pristup snimanju i produkciji utjecao na konačni zvuk albuma? Je li vas usmjerio prema nekim glazbenim područjima koja možda sami ne biste istraživali?
U studio smo ušli nakon devet mjeseci neprestanog pisanja glazbe, pa više nismo bili u stanju odmaknuti se i objektivno sagledati vlastiti rad. Kada ste toliko duboko u nečemu, jednostavno ne možete vidjeti širu sliku. Pogled izvana bio nam je neophodan.
Marc je već bio obožavatelj benda, što je bio odličan početak. Osim toga, pustio nam je album koji je producirao i koji nas se jako dojmio. Bio je to metal, ali ne konvencionalni metal, nego nešto industrialno i apstraktno u najboljem mogućem smislu. Pomislili smo da, ako je uspio napraviti tako nešto, sigurno se može nositi i s našim albumom.
Mislim da je pravo čudo koje je napravio to što je uspio stvoriti dvostruki LP od 80 minuta koji ni u jednom trenutku ne zamara slušatelja. Uspio je uhvatiti dramaturške vrhunce koje smo zamislili i dodatno ih naglasiti. Tijekom snimanja i miksanja imali smo osjećaj kao da je postao privremeni član benda, s ravnopravnim glasom u kreativnom procesu.
Vaša glazba istodobno može zvučati iznimno precizno i potpuno nepredvidivo. Koliki je dio glazbe ZU-a unaprijed komponiran, a koliko prostora ostavljate improvizaciji i spontanoj komunikaciji među članovima benda?
Sve je potpuno strukturirano i unaprijed određeno. Kada sviramo uživo, prostor ostavljamo samo za namjeru i način izvedbe. Ako nešto zvuči spontano, to je obično zato što se toliko udaljava od konvencionalnih ritmičkih obrazaca da neuvježbano uho možda neće prepoznati strukturu koja se nalazi u pozadini.
S druge strane, imali smo priliku vidjeti kako skladatelji suvremene klasične glazbe, među njima posebno jedan iz Južne Koreje, odmah prepoznaju i raščlane naše poliritmove, čak i s većom jasnoćom nego što smo to mi sami mogli!
U ZU-u saksofon često preuzima ulogu koju bi u klasičnom rock ili metal bendu imala električna gitara. Je li izostanak gitare od samog početka bio važan dio identiteta benda i koliko je utjecao na način na koji skladate?
Ništa od toga nije bilo unaprijed planirano. Bili smo prijatelji koji su željeli zajedno stvarati glazbu, ali nismo mogli pronaći gitarista, a ni pjevača, kojeg bi zanimalo ono što smo pokušavali raditi. Zato smo ostali trio i odlučili izvući najbolje iz onoga što imamo.
To je bila naša prva velika lekcija, ali i najvažniji punkerski princip koji smo prihvatili: napravi ono što trebaš napraviti s onim što imaš na raspolaganju.
Tek kasnije počeli smo eksperimentirati s efekt-pedalama i pojačalima za saksofon i bas. Na početku nismo koristili nikakve efekte, čak smo i instrumente ugađali po sluhu prije nastupa. Tako se naš zvuk postupno mijenjao, a mijenja se i danas.
Tijekom karijere surađivali ste s glazbenicima iz vrlo različitih svjetova, od Johna Zorna i Mikea Pattona do Dama Suzukija, Joea Lallyja i Kinga Buzza. Kako suradnja s tako snažnim glazbenim osobnostima mijenja vaš pristup vlastitom bendu?
Imali smo zaista mnogo sreće. Naša najveća zasluga bila je jednostavno to što smo ostali otvoreni za avanture. Možda najvažnija prekretnica za nas zapravo nije bila neka izravna suradnja, nego turneja s Melvinsima i Fantômasom.
Nismo ih pokušavali oponašati, više je to bio nekakav proces osmoze. Do kraja te turneje zvučali smo potpuno drukčije, mnogo bliže onome kako zvučimo danas, iako se naša oprema uopće nije promijenila.
Imali smo sreću provoditi vrijeme s pravim majstorima. Bilo da je riječ o turneji s Joeom i druženju s dečkima iz Fugazija ili o brojnim tjednima na turneji s NoMeansNo, već samo to što smo bili u njihovoj blizini i gledali kako svake večeri daju apsolutno sve od sebe bila je golema lekcija.
Moram dodati i da je jedan od najsnažnijih utjecaja na nas imao rad s redateljem Romeom Castelluccijem i njegovom skupinom Societas Raffaello Sanzio. Od njih smo nevjerojatno mnogo naučili o dramaturgiji i pripovijedanju.
Posebno je zanimljiva vaša suradnja s japanskim sastavom Ruins u projektu RuinsZu. Što vam taj projekt omogućuje izraziti ili istražiti, a što možda nije moguće unutar samog ZU-a?
U našim počecima Ruins su bili golem utjecaj na nas, kao i velik dio japanske noise scene, u kojoj je Tatsuya Yoshida bio jedna od ključnih figura. Upoznali smo ih i zajedno s njima išli na turneju još krajem devedesetih. Tada su nam mnogo pomogli dijeleći s nama svoje kontakte, uključujući čak i jedan u Zagrebu!
A onda nam je 2024. godine Yoshida ponudio nešto što jednostavno nismo mogli odbiti, da ponovno zajedno sviramo.
Glazba Ruinsa za mene predstavlja apsolutnu granicu tehničke zahtjevnosti koju mogu svladati kao basist. Ne znam postoji li išta teže od toga! Trebala su mi četiri mjeseca neumornog rada da naučim cijeli repertoar.
Kada smo napokon krenuli na turneju, glazba se nastavila razvijati. Iz dana u dan i iz večeri u večer postajala je sve razigranija, fluidnija i manje stresna za izvođenje.
Ruins su nam od samog početka bili heroji. Kao duo bili su najbolji mogući dokaz da vam ne treba gitara kako biste zvučali jebeno žestoko.
Eksperimentalna i underground scena dramatično se promijenila od kraja devedesetih, od načina na koji ljudi otkrivaju glazbu do načina na koji je slušaju i kupuju. Mislite li da je danas lakše ili teže biti istinski eksperimentalan bend?
Uvijek će postojati određena skupina „čudnih“ ljudi koji imaju potrebu raditi stvari na svoj način, stvarati ili otkrivati vlastiti put i vlastita pravila. A ponekad pravila koja sami sebi postavite postanu veći teret od bilo kojih drugih!
Vjerujem da će ljudski duh, osim ako se svi ne pretvorimo u Borga, uvijek zadržati iskru prkosa. Je li danas lakše ili teže takav način razmišljanja pretvoriti u nešto opipljivo i predstaviti svijetu, ne znam. A možda to uopće nije ni najvažnije pitanje.
Nekada smo imali skvotove, mogli smo ići na turneje posvuda, a troškovi života nisu bili ovako apsurdni kao danas. Ako biste se s turneje vratili s nešto sitniša u džepu, mogli ste preživjeti do sljedeće. A već sljedećeg jutra vjerojatno biste ponovno bili u prostoriji za probe i isprobavali nove ideje. Tako su se stvari pokretale.
Danas se sve vrti oko potpora, naručenih projekata i festivala koje sponzoriraju banke. Svi su zabrinuti, svi nekamo jure. Ali ja vjerujem u tu iskru svjetlosti u ljudskom duhu. I vjerujem da u ljudskoj povezanosti i zajedništvu koje možete pronaći na underground koncertu postoji nešto što nam je apsolutno potrebno i što umjetna inteligencija još uvijek ne može zamijeniti.
Tijekom godina mnogo ste puta posjetili Zagreb, a predstojeći koncert trebao bi biti vaš dvadeseti nastup u gradu. Kako se tijekom svih tih godina razvijao vaš odnos sa zagrebačkom publikom i lokalnom scenom?
O, vau, nisam imao pojma! Obožavam Zagreb. Čak sam ovoga ljeta došao s cijelom obitelji samo kako bismo pogledali koncert na ŠRC-u Šalata!
U publici i danas viđam lica koja su uz nas od samih početaka. I Matu, naravno. I Darka.
Svaki put kada sviram u Zagrebu, u sebi posvetim nastup pokojnom Bari iz Earwing Recordsa, koji nikada neće biti zaboravljen. Kada smo prvi put došli u Zagreb, odsjeli smo kod njega. Mislim da sam gotovo spavao ispod njegova kreveta! Još uvijek je u našim srcima.
Bila je to generacija ljudi koja je jednostavno pokretala stvari i ostvarivala ideje. Naša ideja onoga „no future“ bila je vrlo jednostavna: nemoj raditi niti planirati život kao da je sve priprema za mirovinu, nego radi ono što je važno upravo sada.
Ono što mene čini sretnim, nadam se, usrećit će i nekoga drugoga. Bilo to dobro ili loše, mi smo tako živjeli cijeli život.
Nakon gotovo tri desetljeća ZU i dalje djeluje kao bend koji neprestano istražuje nove glazbene teritorije, umjesto da ponavlja vlastitu prošlost. Postoji li neki glazbeni smjer, suradnja ili ideja koju biste još željeli istražiti, ali za to dosad niste pronašli pravi trenutak?
Ima ih mnogo! U studenome nas očekuje kratka turneja s Jarboe, zasad su dogovorena četiri koncerta. Gledali smo je uživo još devedesetih, dok je nastupala sa Swansima, a ime našeg benda zapravo potječe od jednog bootlega koji se prodavao na tim koncertima. Tako se sada na neki način zatvara puni krug.
Pripremamo i nešto zaista posebno i nama vrlo važno za naše sljedeće izdanje, ali još je malo prerano da o tome govorimo, pa se ispričavam što vas moram ostaviti u neizvjesnosti.
U svakom slučaju, nikada nismo previše planirali unaprijed, a to ne radimo ni danas. Stvari se događaju prirodno ako ostanete otvoreni prema novim iskustvima. To je oduvijek bio naš način.
