Postoji izreka koja kaže da se špirit (alkohol) drži/čuva u malim bocama. Slušajući Ružićev zadnji album prepun astralnog glazbenog sadržaja siguran sam da bolji naslov i nije mogao smisliti.
Njegova šalica čaja (očito inspiracija na vrijeme provedeno u Londonu u kojem je budan sanjao i zamišljao kojim i kakvim glazbenim stazama će se kretati njegova karijera) prepuna je glazbenog špirita koji na trenutke zna evoluirati u raskošno osmišljene aranžmane, krešenda koji te ne mogu i ne smiju ostaviti ravnodušnim, jer su razne udaraljke, melotron, harmonika i orgulje uz Ružićev klavir znale stvoriti destilirane glazbene vrhunce.
Ovako bi započeo osvrt s njegovog koncerta održanog u malom amfiteatru splitskog Doma mladih.
No umjesto gore navedenih instrumenata ulaskom u dvoranu mogao se primijetiti samo klavir, što je u startu (makar kod mene) stvorilo dobru dozu razočarenja.
Bilo je jasno da nam predstoji tek whiter shade of pale originalnog albuma, tek njegova, nazovimo je akustična verzija i to bez raskošne multimedijalne podrške koja je znala pratiti njegove koncerte u punom izdanju.
Da ipak ne bih lažno optužio ovog klavirskog genijalca i maštovitog kompozitora, pažljivijim čitanjem poziva za akreditacije mogao sam pročitati da će biti predstavljen album ali u piano reflections formatu.
Dakle, trebalo je zaboraviti doživljavanje onih gromovitih i silovitih akorda sažetih u nadahnute i fino oblikovane aranžmane, te se pripremiti na jedno sasvim drugačije poimanje njegove glazbe.
Teško je i neodgovorno Ružićevo sviranje banalizirati, očito je to majstor svog zanata, no moram pristrano primijetiti da me ogoljeni klavirski aranžmani i verzije u usporedbi s originalnim verzijama nisu dotakli ni trenutka. Objektivno bih rekao mea culpa , no ipak mi se nameće pitanje kako bi naprimjer „Comfortably Numb“ zvučao bez čuvenog gitarskog sola?
Možda su „Echoes from the Other Side“ ili „Crab Mentality“ najbolji dokaz usporedbi originala i ogoljenih izvedbi.
Ne previše slušatelja (nekih 80-100) ipak je iskrenim aklamacijama nagrađivalo Ružićevo sviranje, no ostaje činjenica da je (po mom skromnom mišljenju) Zvjezdan Ružić ipak ostao dužan splitskoj publici integralnu izvedbu svog „malog“ remek djela“.
Navodno bi se to trebalo dogoditi sljedeće godine.
