Jednu od specifičnijih metalnih večeri u zadnje vrijeme u Vintage Industrial Baru priredili su ukrajinski i hrvatski ‘teškaši’ 1914 i Vûlom. Baš ono, teška, mračna, (s)umorna, melankolična, pred–apokaliptična i onako, otužna (glazbena) atmosfera posložila se na zidove popularnog zagrebačkog kluba. Odnosno njegovog dvoranskog dijela, koji je bio, pa, onako, sasvim dobro ispunjen.
Naši mladići iz grupe Vûlom prvi su se popeli na pozornicu i u oko pola sata koliko su na njoj proveli, priredili poprilično dobru svirku. Koliko god da u njihovoj glazbi nema baš mjesta nečem takvom, zvučali su osvježeno, a nadasve kompaktno. Slobodno možemo kazati i – zrelo. Baš ono, ugodni su za slušati u obimu u kojem se to, u njihovoj teškoj, tromoj, turobnoj glazbenoj death/doom formi može pronaći. A može se, da. I puno emocija. Toga u prvom redu.
Zbog svoje konstrukcije, a prije svega tempa, takva glazba sa sobom, gotovo pa u pravilu, s protekom nastupa donosi opasnost utapanja u monotoniji. No u ovom se slučaju to nije dogodilo. Čak bih kazao da i još jedna pjesma plus ne bi bila na odmet. Dapače, bila bi taman. Vođen uvjerljivim i samopouzdanim Domagojevim vokalima, zgusnutim zvukom gitara, homogenim ritmikama i depresivnom melodičnošću nastup im je bio popunjen pjesmama s nedavno izašlog albuma „Love’s Lament“, plus koja starijeg datuma (mislim da sam u najavi uhvatio „A Stranger To Myself“). Opus im se povezuje s više bendova, a kako sam neke od njih (Hamferð, Saturnus, Swallow The Sun, Paradise Lost) i (po)gledao uživo, mogu kazati da u tome ima dosta logike. Uglavnom, jedan od boljih HR bendova koje sam pogledao unatrag, recimo, 4–5 godina.
A osim glazbe i ambijenta koje su im pripremili i više je nego jasno da je Vûlom bio idealan izbor za predgrupu ukrajinskim ratnicima 1914. Često se zna dogoditi da su predgrupe nerezonski odabrane, a još češće da se biraju reda radi, no ovdje to nije bio slučaj. A treba kazati da su Vûlom i sebe predstavili u jako dobrom svjetlu i sigurno će neki od nazočnih ‘čekirati’ im sljedeći nastup.
Ukrajinski štovatelji ratne tematike, bend koji se zadnjih godina stepenicu po stepenicu probija na svjetskoj ekstremnoj sceni u svojem je misionarskom putovanju stigao i do nas. Puzajućim, teškim doom ritmom, death agresijom, blackerskom sablasnošću, sramežljivim utjecajima folka i ratnom tematikom. S prigodnim, ili prilici prilagođenim outfitom.
Kombinatorika razorne težine svirke i filmske atmosfere, dramaturškog stila i načina pripovijedanja, u kojoj performeri umješno ‘hendlaju’ tempo, stvarala je brutalnu zvučnu kulisu. Guste, blatnjave gitare masnih riffova, sirovo, hrapavo, očajem ispunjeno, ali nadahnuto Dmytrovo pjevanje, koje varira od smirenijih, umjereno otpimističnih, preko razdražljivih, gnjevnih, pa sve beznadežnih, tužnih izražavanja, davali su glavni pečat nastupu. Kad tome dodamo kombinatorne bubnjeve, koji se s teških, usporenih, (gromo)glasnih ritmova bezbolno ‘transformiraju’ u urnebesnije, pomahnitale blastbeat-ove, teške bas distorzije i decentne orkestracije, dobivamo jedan poprilično dobro uokviren i smislen svirački stroj. Ekstreman, ovisno o afinitetima.
Dobar dio koncertnog programa pjevač Dmytr je iskoristio za promociju ruske agresije na Ukrajinu, kazavši, uz ostalo da svugdje gdje sviraju upozoravaju ljude na tragedije koje se događaju blizu njih, a da mnogi toga nisu svjesni. Spominjući neka osobna iskustva, bolesti, djecu, obitelj, osvrnuo se i na rusko bombardiranje bolnica, škola, javnih ustanova u Ukrajini…
Očito poznavajući našu povijest, u kojoj smo također bili izloženi brutalnoj agresiji, očekivao je, a i dobio, potporu iz redova publike. Stigla mu je i zastava, monolog je znao prerasti i dijalog, a bilo je i pokojeg individualnog skandiranja „Slava Ukrajini“. Tako je ovaj koncert uz death/doom glazbenu poslasticu, na neki način bio i misionarski, pripovjedajuće–propovjedajući, što je u potpunosti razumljivo za nekoga tko dolazi iz zemlje u kojoj se gine već više od četiri godine. Razumljivo i ne za zamjeriti.
U konačnici, taj se dio tematski uklopio u onaj svirački, pa je u konačnici ispao jedan cjelovit, dojmljiv i pamtljiv koncert. Nakon koje su i Vûlom i 1914, vjerujem u to, dobili hrpu novih obožavatelja.
