Pulski punk veterani Antitodor 2. listopada obilježavaju tri desetljeća rada velikim koncertom u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Društvo im rade Socijalna Služba i HEIHAIZI, a poznata je i satnica večeri: vrata se otvaraju u 20:30, HEIHAIZI nastupa od 21:15, Socijalna Služba u 22:15, dok Antitodor svoj obljetnički koncert započinje u 23:15.
Trideset godina, četiri studijska albuma, stotine koncerata i bezbroj decibela kasnije, Antitodor i dalje radi ono zbog čega je 1996. i nastao – svira punk glasno, direktno i bez previše kompromisa. Njihova priča počela je u Puli pod imenom Antitodor i Talenti, s planom da sviraju obrade punk klasika. Taj je plan potrajao otprilike do prve probe. Bend se gotovo odmah okrenuo vlastitim pjesmama i počeo graditi zvuk koji će ga tijekom sljedeća tri desetljeća učiniti jednim od prepoznatljivih imena domaće punk scene.
Albumi „Gubitnik“ (1999.), „Ne bojim se“ (2004.), „Punker“ (2010.) i „Dobrodošli u Hrvatsku“ (2016.) ostavili su iza benda katalog koji danas povezuje nekoliko generacija publike. No Antitodor je oduvijek prije svega bio koncertni bend. Tijekom godina svirali su diljem Hrvatske i regije, prolazili klubove i festivale te dijelili pozornicu s imenima poput GBH-a, Misfitsa, Battalion of Saints, Anti-Nowhere Leaguea i Toy Dollsa. Uz glazbu, važan dio njihove priče ostao je humanitarni angažman. Antitodor je tijekom godina sudjelovao u brojnim akcijama i organizirao ih, zadržavajući onu vezu sa zajednicom i DIY etikom na kojoj je velik dio punk scene izgrađen.
Današnju postavu čine osnivač i frontmen Todor, basist Dorian Matošević, gitaristi Dino Krivičić i Ivan Jović te bubnjar Vincent Ereš. Upravo će ova postava u Vintageu napraviti presjek kroz tri desetljeća benda i pjesme koje su Antitodor pratile od pulskih početaka do današnjih pozornica.
Uoči velike zagrebačke proslave 30. rođendana s Todorom smo razgovarali o počecima benda, garažnim probama na Monte Zaru, četiri albuma, pulskoj punk sceni, odnosu prema publici i tome što za njega punk znači nakon tri desetljeća. Otkrio nam je i detalje novog materijala radnog naslova „Smrt turizmu, sloboda narodu“, suradnje s Alenom Vitasovićem i Elis Lovrić te objasnio zašto Antitodor ni nakon stotina odsviranih koncerata ne izlazi na pozornicu bez osjećaja kao da sve radi prvi put.
Antitodor je krenuo 1996. s idejom izvođenja punk obrada, a već na prvoj probi nastale su autorske pjesme. Kada danas slušate najraniji materijal, što je u njemu već sadržavalo ono što će kasnije postati prepoznatljiv zvuk Antitodora?
Ideja o cover punk bendu nastala je kao projekt braće Bijažić, nažalost pokojnog Alexa i njegovog brata Pitzeka. Bend se trebao zvati „Todor i antitalenti“, ali smo ga na moju inicijativu promijenili u „Antitodor i talenti“. Talenti su se s godinama negdje pogubili. Na prvu probu donio sam svoje dvije stare pjesme, „Gubitnik“ i „Anarhija u mome gradu“, krenuli smo s njima pa smo brzo zaboravili na covere. To su pjesme od tri do četiri punk riffa koje su dovoljno sirove i dovoljno melodične. Nismo htjeli nalikovati ni na jedan drugi bend, iako je, naravno, sve što je nastalo od punka u Puli bilo uspoređivano s KUD Idijotima. Mi smo svirali totalno drugačiji punk-rock. Tekstovi su uvijek bili najbitniji dio pjesme. Muzika bi bila nešto kao ukrasni celofan oko stihova. Bilo mi je bitno da se u tekstovima ljudi mogu prepoznati. Htio sam biti glas malih, zgaženih, nebitnih, odbačenih, glas radničke klase kojoj s ponosom pripadam jer sam građevinac. To je ono što se provlači kroz sve naše pjesme, a zvuk evoluira, kao i mi sami. Teško je biti netko kao Ramones ili The Beatles pa da možeš raditi sve albume koji su naizgled isti, a opet potpuno različiti.
„Gubitnik“ je nastao praktički u garažnim uvjetima, a Sale Veruda potaknuo vas je da ga ipak objavite. Kada ga danas slušate, čujete li njegove produkcijske nedostatke ili upravo onu vrstu energije koju je teško ponovno proizvesti u studiju?
Probe smo održavali kod tete Milene na Monte Zaru, u jednoj maloj garaži. Na probe su nam dolazili svi susjedi, nonice i nonići su plesali dok smo svirali. Bilo je fenomenalno. Sale Veruda iz KUD Idijota došao nam je u prostoriju i odlučio nam biti producent na prvom albumu. Bilo je super dobiti toliko dobrih savjeta, s obzirom na njegovo iskustvo. Zadnje što nam je rekao bilo je: „Ovo je dovoljno dobro za ploču.“ Monte Paradiso izdao je našu prvu kazetu „Gubitnik“. To je ustvari i naš jedini album koji smo izdali za nekoga. Sve sljedeće albume snimili smo i bacili na besplatan download. Pregovarali smo s nekim izdavačima, ali nudili su nam takve uvjete da bih samo pljunuo na sve ono o čemu pjevamo da sam potpisao za takve ljude. Bila bi to totalna prodaja punka. Taj prvi album „Gubitnik“ ima svoju lošu produkcijsku čar. Ništa čudno s obzirom na to na čemu smo ga snimali i gdje. Srećom, imali smo Sale Verudu koji ga je valjda čarobnim štapićem uspio pretvoriti u odličan materijal. Volim čuti taj album zbog njegove sirovosti, iako bi danas vjerojatno zvučao malo drugačije.
Iza vas su „Gubitnik“, „Ne bojim se“, „Punker“ i „Dobrodošli u Hrvatsku“. Gdje vi čujete najveći glazbeni pomak između tih albuma, a što se u zvuku i ideji Antitodora tijekom 30 godina nikada nije promijenilo?
Svaki naš album je naše dijete. Ja sam otac troje djece, od kojih je jedno nažalost preminulo, i svako to dijete je drugačije, svoje, ali svako voliš istim intenzitetom. Svaki naš album produkt je ljudi koji su tada bili u bendu. Na svakom albumu druga je postava i drugi producent. Ja radim tekstove i melodiju, a cijeli bend zadužen je za aranžmane. Svatko je dao dio sebe u tim pjesmama i to se muzički osjeti. Na zadnja dva albuma gitaristi su nam heavy metalci koji sa sobom nose puno čvršći zvuk i drugačije odsvirane melodije i solaže. Sviđa mi se ta light fuzija čvrstog metala i punk melodičnosti. Ideja je uvijek ista kroz sve albume – biti protiv svega što ne valja, biti za ono što je u redu i, ono najbitnije, pokušati ljudima staviti u glavu da budu svoji, ponosni i da shvate da mogu promijeniti sve što hoće, samo ako to žele.
Aktualna postava benda već je dugo zajedno. Je li Antitodor danas svirački bolji i uigraniji nego ikada prije i postoji li opasnost da prevelika uigranost oduzme dio kaosa koji punk rocku zapravo treba?
Mislim da je svaka postava Antitodora bila uigrana. Nikada se nismo popeli na binu ako nismo bili 100 posto spremni. Često znam reći članovima benda da želim da zvuče kao mješanac švicarskog sata i mašine za mljevenje mesa. Točno i moćno. Ne želim razmišljati o ostatku benda dok sviramo, želim biti siguran da neće biti nekih velikih grešaka, a one male su normalne jer smo samo ljudi. Ja na bini vidim samo publiku. Kroz svaki otpjevani stih postajem jedno s njima, tu nema laganja. Ne bojim se da dobro odsvirani koncert može oduzeti kaos koji punk nosi, baš naprotiv, samo ne varaj publiku. Ne smatram se većim od njih, zato uvijek kažem publici: „Vi ste Antitodor!“, jer mogu svirati najbolje na svijetu, ali ako nemam publiku, ništa od toga.
„Pula Punk“ postao je svojevrsna glazbena kronika pulske punk scene. Osjećate li danas odgovornost prema mlađim generacijama da kroz Antitodor sačuvate priču o KUD Idijotima, Monte Paradisu i sceni iz koje ste potekli?
Pjesmu „Pula/Punk“ napisao sam na poslu, iskoristio sam pauzu dok se boja sušila između dva premaza. Prvo sam otpjevao refren i nekako mi je bilo prirodno da tekst spomene sve one koji su ostavili veliki trag na pulskoj punk sceni i htio sam da na pjesmi gostuju članovi bendova koji se spominju u pjesmi. Tusti iz KUD Idijota je, nažalost, otpjevao svoj posljednji stih upravo u toj pjesmi. Nakon snimanja s nama više nije mogao pjevati zbog karcinoma. Svi koje smo pozvali su se odazvali: Šapo iz FOB-a, Vladimir iz Pasmatersa, Jule iz Antiotpada i Neno iz Plakata. Htio sam u te četiri minute pjesme spomenuti barem dio te scene koja Pulu čini Pulom i da mladi znaju što je i tko je njihovo jučer. Kome mogu zahvaliti za sve ono što pulski punk čini tako posebnim i da ne zaborave kako je Monte Paradiso uspio sačuvati punk u ovom gradu, još i dan-danas.
Punk je tijekom desetljeća od kontrakulture postao i prepoznatljiva estetika, moda, pa dijelom i proizvod glazbene industrije. Kako nakon 30 godina razlikujete punk kao stvarni stav od pukog korištenja punk estetike?
Najlakše je nečemu umanjiti moć tako da ga pretvoriš u mainstream. Kada ideju revolucije provučeš kroz medije i omekšaš je, ona time gubi na snazi. Danas „narodnjakuše“ nose majice Ramonesa, razderane hlače i kožne jakne. Punk je kao modu Vivienne Westwood već svojedobno dobro unovčila. Imao je punk, pogotovo 80-ih godina, više komercijale nego istinskog bunta. S druge strane, moramo biti ponosni na bendove kao što su Green Day, The Clash i ostali, koji su uspjeli punk glazbom puniti stadione. Osobno mi jako smeta tzv. punk policija. To su oni koji uvijek imaju istu priču: „Nisi punker ako…“ To u biti ubija srž punka jer je on sam po sebi totalna sloboda, bez „ali“. U muzičkom smislu to je genijalno jer je toliko bendova bilo totalno drugačije. Možemo usporediti Blondie i The Exploited, toliko drugačiji, a jedni i drugi vrhunski. Mogu danas obući doktorsku kutu, što me ne čini doktorom. Mogu se obući kao policajac, ali sam daleko od toga. Mogu se i neki oblačiti kao punkeri, ali to nikada uistinu neće biti. Punk se živi. O njemu se ne može samo pjevati.
Novi album nosi radni naslov „Smrt turizmu, sloboda narodu“, a već je „Zbogom Pulo“ otvorio temu promjena u gradu. Je li novi materijal svojevrsna ploča o transformaciji Pule i Istre ili naslov treba čitati mnogo šire?
Pula je postala grad po mjeri turista, a ne po mjeri svojih građana. Nebrojeni koncerti ljeti, od Arene do terasa hotela, koncesije za ležaljke na plaži za turiste, cijene hrane i usluga primjerene turističkim novčanicima. Što s nama koji tu živimo dvanaest mjeseci u godini? Što s gradom duhova zimi, gdje nema žive duše na ulicama? Što s uništenim brodogradilištem u kojem je radilo dvanaest tisuća ljudi? Ljeti zakrčene ulice, na prometnicama sami turisti. Za nas koji živimo od rada to znači stajanje u kolonama satima. Treba zaustaviti masovni turizam. Zabraniti turistima ulazak u grad vozilima. To znači otvaranje velikih parkinga na ulazu u Pulu i kvalitetniji javni prijevoz. Neka turist šeta gradom, ali neka se ne vozi njime. Ne pogodovati koncesionarima na plažama. Tamo gdje su se kupale generacije Puležana, danas stoje ležaljke za te dotične turiste. Zato definitivno – smrt turizmu, sloboda narodu. Vratiti nam naš grad. Stranci su nam pokupovali zemlju uz more, postavili ograde, izbetonirali obalu i postavili znakove zabrane prolaska. Ja bih to nazvao turističkim fašizmom za koji država nema i ne daje nikakvo rješenje. Pjesma „Zbogom Pulo“ upravo je priča o svemu tome, ali nije napisana samo za moj grad jer je to postao problem svih turističkih mjesta na Jadranu.
Na novom materijalu pojavljuje se i „Djeca zemlje“, suradnja s Alenom Vitasovićem i Elis Lovrić. To su naizgled tri prilično različita glazbena svijeta, što je njihov dolazak omogućio Antitodoru da napravi drukčije nego što biste mogli sami?
Pjesma „Djeca Zemlje“ jedna je totalno ekološka priča, ne samo u Istri već na cijeloj planeti o kojoj nimalo ne vodimo računa. Imamo najnoviju aferu Gospić kao dokaz za to. Često boravim u prirodi, ustvari sam totalni ovisnik o njoj, bez obzira na to što izgledam totalno urbano. Nažalost, sve češće viđam u tim svojim šetnjama ogromne količine smeća koje Homo sapiens baca u šume. Nikada neću razumjeti tu količinu idiotizma da prljaš i uništavaš prostor u kojem živiš. Zbog svega toga napisana je pjesma „Djeca Zemlje“. Uskoro ćemo snimati i spot za nju. Veliki sam zaljubljenik u moju Istru, koja je predivna, i zato sam htio pronaći još ljudi koji pjevaju na istrijanskom jeziku, ali da nisu punkeri. Alen Vitasović i Elis Lovrić bili su savršen izbor. Alen, koji pjeva na tom čistom istrijanskom jeziku, i Elis na onom posebnom i moćnom labinjanskom narječju. Oboje su otpjevali tu pjesmu s takvom snagom. Osjetilo se odmah da je to priča koja se tiče i njih te da je smatraju svojom. Netko uništava istarsku bajku, a mi smo tu da ga zaustavimo. Još smo ubacili u pjesmu i dječji zbor naše Tatiane Giorgi. Bit će to totalna poslastica jer ni Alen ni Elis nisu nikada gostovali u nekoj punk pjesmi. Čut ćete i vidjeti sve uskoro.
Na zagrebačkoj obljetnici uz vas nastupaju Socijalna Služba i HEIHAIZI, koji hardcore i punk energiju povezuje s hip-hopom. Kada gledate novu generaciju, mislite li da punk upravo kroz takva žanrovska miješanja ostaje živ umjesto da postane vlastiti muzej?
Ta fuzija pravaca u današnjem punku je fenomenalna. Ne treba tu zaboraviti The Clash koji su, oduševljeni rap muzikom koju su tada čuli na ulicama američkih gradova dok su bili na turneji, taj isti rap ubacili u neke svoje pjesme. Treba biti dovoljno hrabar i slobodan da u svojoj kreaciji iskoristiš sve što ti se sviđa. To je bit samog punka. Obožavam čuti nešto drugačije! Punk, kao i sve, mora evoluirati jer će inače izumrijeti. Tom evolucijom ne gubi ništa, nego baš naprotiv približava punk publici iz nekih drugih subkulturnih pravaca. Učimo jedni od drugih i time rastemo.
Nakon 30 godina, stotina koncerata i četiri albuma, što Antitodor još nije napravio? Što vas kao bend još može dovoljno uzbuditi da imate osjećaj kao da nešto radite prvi put?
Jedino što nismo nikada napravili, a to nikada i nećemo, jest da odsviramo koncert zbog zarade, preko „one stvari“. Vozača Formule 1 vjerojatno uzbuđuje sama vožnja. Slično je i s Antitodorom, sama svirka je uzbuđenje i nagrada sama po sebi. Svaki izlazak na binu je kao da to radiš prvi put. Ljubav koja postoji između nas i publike dovoljan je razlog za radost. Svirati, kroz svirku ispričati priču o nekakvom boljem i ljepšem svijetu. Svijetu bez mržnje, podjela i ratova. Svijetu jednakih i dobrih. Da bismo to postigli, u tim mladim ljudima želim probuditi lavove koji će se izboriti za taj i takav svijet.
