Torta, pogo i tri desetljeća punka u Rojcu

Subota navečeri Antitodor slavi tri desetljeća postojanja, a slavlje ima i dodatnu težinu jer Zoran Todorović, svima poznat kao Todor, iste večeri puni šezdeset. Dva okrugla broja na istoj pozornici, i publika koja to itekako osjeća čim uđe u dvorište. Klub Kotač opet je pokazao zašto Rojc ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje pulska alternativna scena stvarno diše, ne samo preživljava.

Vrata su se otvorila u devet navečer, a bendovi su krenuli pola sata kasnije. Ono što je iznenadilo čak i one koji su čekali cijeli tjedan jest koliko je brzo dvorište napunilo. Već 45 minuta nakon otvaranja vrata red je sezao gotovo do same zgrade Rojca, a večer se na kraju rasprodala. Procjenjuje se da je u dvorištu bilo oko 1.300 ljudi, što za pulski punk koncert nije mala brojka.

Program otvara nešto što se vjerojatno više ne bude doživjelo. Na binu izlazi VIS Plakati, prvi bend u kojem je Todor uopće svirao, i to prvi put nakon čak 46 godina. Zamisli to na trenutak: skoro pola stoljeća tišine, pa iznenada opet stoje tu, pred publikom. Odsviraju svega nekoliko pjesama, a kao glavnu točku svog kratkog nastupa biraju “Grad izobilja”, obradu kultnog pulskog benda Problemi. Traje kratko, možda i prekratko za ukus onih koji su čekali cijeli život da to čuju, ali dužina ovdje uopće nije bitna. Bitno je da se dogodilo.

Onda dolazi ono što je pola dvorišta čekalo. Fakofbolan se vraća, nakon godina bez nastupa, i od prvog akorda jasno je da nisu izgubili ništa. Ni brzinu, ni bijes, ni onaj prepoznatljivi zvuk koji je desetljećima definirao dio pulske i regionalne scene. Kreću s “Točno u podne” i publika eksplodira, doslovno, u smislu da se pogo formira za manje od deset sekundi. Slijede “Pula ratuje”, “Pietas”, “Cik zore”, i onda niz koji svi znaju napamet, “Lovci…”, “Da li znaš?”, “Partidani”, “Glasnice”, “Ulica”. Baš na “Ulici” na pozornicu im se pridružuje i sam Todor, pa se njihov nastup zatvara kao svojevrsni predujam za ono što slijedi.

Nakon takvog uvoda, svatko bi pomislio da je teško podići atmosferu još više. Antitodor to ipak uspijeva. Povodom trideset godina benda odlučili su odsvirati trideset pjesama, pa je njihov nastup na kraju trajao preko dva sata. Kreću snažno, s pjesmom “Dobrodošli u Hrvatsku”, i publika se odmah diže na noge. Ima plesa, poganja i pjevanja od prve minute, a prvi redovi ispunjeni su gotovo isključivo klincima koji, iznenađujuće, znaju svaku riječ.

Negdje u sredini nastupa dolazi dio koji publika najviše pamti. Na pozornicu, jedan po jedan, počinju se penjati bivši članovi benda. Ljudi koji su prije petnaest, dvadeset, ponekad i skoro trideset godina stajali na istom mjestu i svirali iste pjesme. Mimi, Saša, Joca, Vini, Congy, Pitzek, Sale, Vlado, Robac, Dile, Banila, Andrija. Nisu tu radi fotografije za kraj večeri, nego zato što svaka pjesma ide u postavi koja ju je nekad stvarala, ili barem godinama izvodila. Tako se u jednoj večeri redaju gotovo sve postave koje je Antitodor ikad imao, a svaka smjena glazbenika izaziva novi val pljeska.

Između pjesama Todor uzima mikrofon i, kao i uvijek, ne mijenja ništa u svom stavu prema ratu i onima koji ga veličaju. Baca u publiku rečenicu koja zvuči kao da je izašla ravno iz naslovnice neke stare punk fanzine, “ratovanje za mir je kao jebanje za nevinost”, i dvorište prasne u smijeh i pljesak istovremeno. Kratka rečenica, ali u sebi nosi cijelu filozofiju benda koji već tri desetljeća piše pjesme protiv rata, nacionalizma i praznih fraza o miru koje se koriste da bi se opravdalo baš suprotno.

Kako se nastup bliži kraju, dolazi trenutak koji nitko u dvorištu neće zaboraviti. Antitodor je svoj prvi koncert odsvirao 26. srpnja 1996. godine, a kako se ovaj koncert održavao 25. srpnja, bend je imao priliku točno u ponoć dočekati puno tri desetljeća od tog prvog nastupa. Obljetnicu obilježavaju pjesmom “Olovke”, a odmah nakon toga na pozornicu izlazi frontmen Fakofbolana, Šaponja, s tortom u rukama. Nije to bila jedina torta te večeri. Uz obljetnicu benda slavio se i Todorov šezdeseti rođendan, pa su ga kolege iznenadile svijećicama, a cijelo je dvorište otpjevalo “Sretan rođendan” prije nego što je Todor ugasio svijeće i podijelio kolač s publikom.

Večer se nastavlja pjesmom “Zbogom Pulo”, pri čemu cijela publika doslovno preplavi pozornicu i pjeva zajedno s bendom, kao da granice između izvođača i gledatelja tu više uopće ne postoje. Zatvaraju sa “Snovi”, klasikom koji je na njihovim koncertima odavno postao tradicija za zajedničko penjanje na binu. Svi u dvorištu već znaju scenarij i bez razmišljanja se pridružuju.

Publika ipak ne da da večer stane tu. Traži se bis, i bend odlučuje za kraj odsvirati “Because You’re Young” britanskog benda Cock Sparrer. Ali baš na početku pjesme mikrofoni prestaju raditi. Bend nastavlja svirati, samo bez vokala, a publika preuzima stvar u svoje ruke i sama, glasno, do kraja otpjeva cijelu pjesmu. Bolji završetak teško da se mogao smisliti, čak i da je bio isplaniran.

Ono što ostaje u sjećanju nakon ovakve večeri nije samo glazba, nego i tko je stajao u dvorištu. Prvi redovi bili su puni klinaca, generacije koja Antitodor prati možda tek zadnjih godinu-dvije, a opet je znala svaku riječ svake pjesme i pjevala je jednako ponosno kao i oni koji pamte bend od devedesetih. Nakon trideset godina rada, to je možda i najveći kompliment koji bend može dobiti, dokaz da priča koju piše nije zatvorena za nove generacije, nego se stalno otvara prema njima.

Atmosfera je bila prepoznatljiva za rojc, nepretenciozna, zajednička i pomalo kaotična, ali u najboljem mogućem smislu. Nije bilo glamura, bilo je znoja, piva i osjećaja pripadnosti. Todor je i sam prije koncerta govorio da Antitodor nikad nije bio samo bend, nego zajednica koja je rasla zajedno s pulskom punk scenom. Ta se rečenica te večeri obistinila doslovno, na pozornici, ispred nje, pa čak i u trenutku kad su mikrofoni utihnuli, a dvorište preuzelo pjesmu na sebe.

Ako je suditi po dojmovima koji su se odmah počeli širiti, riječ je o jednom od onih koncerata o kojima će se još dugo pričati. Antitodor je dokazao da trideset godina nije razlog za usporavanje, VIS Plakati i Fakofbolan da se povratak uvijek isplati, a Pula, po tko zna koji put, da i dalje zna kako se slavi pravi underground rođendan. Sudeći po tome koliko je mladih pjevalo u prvim redovima, pulski punk ima pred sobom još dugu i svijetlu budućnost.

Hvala Kotaču, svim bendovima i svakome tko je došao. Do sljedećeg puta, punk’s not dead, barem ne u Rojcu.