Moć muzike da vjerno dočara pejzaže i svjetove, slike i ugođaje, jedna je od njezinih najzanosnijih i najsnažnijih mogućnosti. Ona nerijetko u tom segmentu preuzima funkcije filma s bitnom razlikom da iz mašte i zanimacija svojih slušatelja izvlači duboko osobne, svakome drukčije motive, prizore i emocije. Calexico, bend iz Arizone nastao odvajanjem basista Joeya Burnsa i bubnjara Johna Convertina od stalne postave kultnih Giant Sand sredinom devedesetih, od samih svojih početaka zacrtao je misiju prenošenja duha i zvuka s američko-meksičke granice na jezik muzike. Zvali je tex-mex, americana ili kakvim drugim žanrovskim sintagmama (svako svođenje na jedan pojam isuviše pojednostavljuje opis da bi bio pošten), njihova muzika priziva gotovo vrlo jasne fotografije i prizorišta, u sedmoj umjetnosti možda najefektnije dočarane u vesternima velikog Sama Peckinpaha.
Ovogodišnji Terraneo ih je svoga drugoga dana naprosto trebao. Prvi je dan bio rekordan po mnogočemu, potvrdio je instantni kultni status festivala koji je upisao Šibenik na sve festivalske karte i rasporede, ali trebalo je nešto da bude svojevrsna protuteža visokonaponskoj (očito još uvijek) atrakciji The Prodigy ili u zadnji čas uvedenim Fun-Da-Mental. Nisu ni Calexico u cvijetu mladosti, ali vrsta energije koju oni nude i povrat koji očekuju trebali su biti i bili su pravo osvježenje, usprkos suhom i vrućem podneblju kojeg evociraju.
A i kao da su materijalni ostaci paranoja bivše države, sabrani u mreži još uvijek žicama opasanih šibenskih vojarni Bribirskih knezova, postali idealna scenografija za uprizorenje Burnsove i Convertinove teksaško-meksičke muzičke predstave – od prvih taktova sjajne "Epic" s još relativno friškog albuma "Algiers", jedna se vrućina stapala s drugom, jedna pustoš s drugom, u tim stapanjima donoseći osvježenje i šarenilo, baš po onom matematičkom ključu o dva minusa. Pritom je vješti frontmen Burns od samoga starta konstantno pozivao publiku na što glasniju reakciju, kao da traži vokale za mariachi podršku na sljedećim nastupima; publika nije ostajala dužna, nekad u većem, nekad u manjem broju, i bilo je očito da su vibracije baš onakve kakve su trebale biti da i bend dade najbolje od sebe. Muzika prošarana trubama, lap steel gitarom i općenito toplom, organskom svirkom činila se tako poput precizno (na)vođene predstave i više nije bilo bitno izvode li se novije pjesme poput "Splitter" ili "Maybe on Monday" ili stariji favoriti poput hipersugestivnog instrumentala "Minas de Cobre (For Better Metal)" s već davnog remek-djela "The Black Light" ili zavodljive "Roka (Danza della Muerte)" s nešto manje davnog i manje impresivnog "Garden Ruin".
Burns je bio raspoložen za party, Convertino usredotočen i pedantno razmahan za bubnjevima, a multietnički kvintet pored njih djelovao je poput obitelji u kojoj svatko može svirati na kojem god instrumentu poželi. Na kraju je veći šok od americana-revizije klasika Joy Division, besmrtne "Love Will Tear Us Apart" (koliko god ona odavno bila na njihovu repertoaru), bio prebrzi završetak koncerta. Jedva da je iscurilo 70 minuta, kojih se činilo da je prošlo upola manje, i bend je morao otići s užegle bine, ostavljajući publiku gladnu još i Teksasa i Meksika, čegrtuša i kaktusa, hacijendi i saloona, tekile i toplog viskija. Ako ćemo suditi po onoj da valja stati baš kad je najbolje, Calexico su obavili sjajan posao i dali Terraneu mali, slatki vrhunac.