"Ribareva žena" doskakutala je na glavnu pozornicu s petnaestominutnim zakašnjenjem, dok se publika još gotovo stidljivo okupljala. Otvorivši svoj kratki set s dvije pjesme upravo sa svoga "ribarskog" minimalističkog albuma iz 2005. (po mom skromnom sudu, i najboljeg joj dosad) – bubnjajuće krhkom "Nothing Brings Me Down" i prozračnom "Sunny Road" – Emiliana i njezin šesteročlani sastav kao da se izgubio na bini prevelikoj za njih. To je, doduše, i ona sama primijetila i dobacila uz razoružavajući osmijeh. Baš kao da je samu sebe ohrabrila da to pretvori možda i u prednost.
Nastup koji je, na žalost, trajao tek nepunih četrdeset i pet minuta protekao je u intimnom ozračju ne osobito tipičnom za ljetni festival, ali je i raspoloženjem kao i dopadljivim balansiranjem između napetosti oko tehnikalija i opuštenosti u samoj izvedbi Emiliana podsjetila kako je zvučala Björk prije otisnuća u pretencioznost i manirizam. Lakoća kojom je otpjevušila i odskakutala svoj kratki, ali slatki set, predstavivši i dio materijala nadolazećeg joj albuma "Tookah" (pitam se zna li da Dalmatinci tako zovu "turkey"), sve do podizanja štimunga do maksimuma sa završnom "Jungle Drum", dovoljna je za palac gore, kao i za žaljenje što sa svojom vidno raspoloženom ekipom nije imala mogućnosti ponuditi više. No, i ovako vjerujem da su se svi koji su se okupili pred samom binom dobro oraspoložili – iako je sama muzika bila uglavnom više melankolična nego razigrana, vrlo upadljiva kemija između muzičara na bini i same Emiliane pod dojmom ambijenta od kratke je muzičke predstavice učinila pravu malu proslavu muziciranja.
Nadam se samo da se većina okupljenih uspjela na vrijeme uživjeti u nastup koji je vidnije eruptirao ipak tek sa zatvarajućim hitom s albuma "Me and Armini". "Jungle Drum", koliko god gubila u usporedbi s "ozbiljnijim" materijalom, uspjela je i iz benda izvući maksimum i time ublažiti brzo napuštanje pozornice.