Dok neki vape za pažnjom i popularnošću upirući sve atome svoje kreativne snage da dobiju makar tapšanje ako ne i krunu, uvijek je bilo i onih koji bi poželjeli svoju popularnost s vremena na vrijeme malo “pročistiti” i svesti na realne, prizemnije okvire i razine. Teško mi se sjetiti albuma koji je u toj misiji tako hrabro zagazio kao što je to bio slučaj sa “Self Portrait” Boba Dylana – iako i preko četrdeset godina od svoga nastanka ne prestaje biti zagonetka i rasadnik teorija o svojim razlozima, namjerama i ćudi, taj njegov već drugi dvostruki album bolnom se logikom uklapa u svoj trenutak, što potkrepljuju i brojne izjave samoga Dylana, inače vještog manipulatora kad su intervjui u pitanju. Zastrašujući su, naime, odlomci prvoga (i još uvijek jedinog) sveska njegovih “Kronika” u kojima opisuje taj sam kraj šezdesetih kad su mu kuću u Woodstocku i obiteljski mir opsjedali poklonici u potrazi za novim očitovanjima svoga “glasnogovornika”. Dylan, koji se nikada nije vidio u ulozi bilo kakvoga mesije, glasnogovornika, pa ni intelektualca, pucao je po šavovima, suočavajući se i sa stvaralačkom sušom; izlaz je tražio u povratku u New York, okretanju obiteljskom životu i gašenju bilo kakvih aktivističkih afiniteta u moru tradicije iz koje mu se rađao glazbeni ukus.
Već je “Nashville Skyline” jasno naznačio taj pravac, to odbijanje položaja “onoga koji mora nešto reći” i odustajanje od visokopogonske poetike kakva je obilježila njegova remek-djela iz polovice šezdesetih. I glazba i stihovi postali su opušteni, jednodimenzionalni – na najbolji i najmudriji mogući način, ali dovoljno da isprovocira mnoge koji su zamislili da on to treba i može bolje i drukčije. “Self Portrait” nije nitko očekivao, pa ni oni kojima je sve bilo baš super. Dva vinila na koja je bard nabacao pjesama i pjesmica, instrumentala i skica, mahom obrada klasika, country i pop standarda, činila su se poput sumraka velikog stvaralačkog uma, toliko da je recenzija u Rolling Stoneu s uvodnom rečenicom “kakvo je sad ovo sranje?” postala poznatijom od samoga albuma. Jer, Dylan kao da ništa nije htio odbaciti, kao da je htio na taj album staviti sve što je u tom razdoblju provukao kroz svoj ipak neumorni mehanizam, u najboljem duhu bootlega koji su već tada kružili crnim trištem. Djelomično je i u tom fenomenu ležao razlog “ovakvog” albuma – čovjek je naprosto poželio izdati “službeni” bootleg – ali bilo bi nepotpuno i nepošteno ostati na tome. “Self Portrait” je bio melankolični vrisak, pokušaj artikulacije potrebe da kaže “neću!”, isprobavanje jedne od rijetkih preostalih ruta bijega od uzoholjene “prosvijetljene” svjetine koja je svoj tobožnji intelektualizam opravdavala konzumiranjem subverzivne kulture u koju se trpao i sam Dylan.
Stavimo li za trenutak na stranu razloge za album – a teoretičari i revniji analitičari navode još mnoge moguće (da, toliko je “Self Portrait” problematičan i enigmatičan!) – ostaje nam gotovo 75 minuta glazbene kaše u kojoj je glavni sastojak country, a koja je ostala na dobrom tragu konceptualnog albuma. Pomalo nemarna produkcija i na trenutke maniristička Dylanova izvedba “podgrijale” su izostanak ambicioznosti i intertekstualnosti, a uključivanje četiri loše miksane snimke s nastupa na Isle of Wight dale su cjelokupnom projektu dodatnu dozu neorganiziranosti. No, ne drži vodu teza da je “Self Portrait” naprosto nakupina materijala bez glave i repa; Dylan se dovoljno studiozno pripremao i proučavao mnoge pjesmarice u potrazi za onim što je poželio reći, a i nije baš sve što je snimio našlo mjesta na albumu, što će pokazati polukompilacija/polualbum “Dylan” iz 1973. i uskoro deseti dio edicije “The Bootleg Series” (što s posebnim žarom iščekujem). Kratki spoj s većinom publike i kritike nastao je – opet se vraćamo – na idejnu okosnicu, što podrazumijeva bježanje od fokusa i reflektora, govornica i postolja. Od tuda ta opuštenost u cjelokupnoj realizaciji albuma, od tuda na brzinu zbrčkana Dylanova slikarija na naslovnici, od tuda u sprezi s njom taj začudni naslov albuma (jer, niti je na njemu Dylan prepoznatljiv niti je većina pjesama njegova), od tuda bizarni aranžmani i neopterećenost kvantitetom (kao i kvalitetom, bar što se rock-elite tiče).
A inače – vjerovali mi ili ne – u pitanju uopće nije toliko loš album, bar ne u toj mjeri da zaslužuje toliko ozlaglošenu reputaciju. Ta reputacija, doduše, kao kod niza sličnih izdanja, vremenom ipak ustupa mjesto više blagonaklonim iščitavanjima, no čine se ipak pretjeranim tvrdnje kako se album ne da odslušati u cijelosti ili kako je, kako to onovjeki mudrac reče, posrijedi sranje. Meni osobno godi slušati Dylana kako pjevuši na “I Forgot More Than You’ll Ever Know”, “Let It Be Me” ili “Copper Kettle” jer je baš tu opipljiv u svojim prevrtanjima i bježanjima, kao što mi godi čuti koliki mu je uistinu raspon zanimanja i talenta. To je zbrčkan, ali u svojoj logici uredan album; to je predug, ali i opušten album; to je uistinu auto-portret, namjerno neuljepšan i namjerno dosljedan u svojoj nesavršenosti. To je album kojim je Dylan još tada dokazao da su najmanje tolerantni oni umovi koji se drže naprednim i vidovitim, a ujedno i album kojim je tresnuo o zid sa svim sumnjama i viđenjima ishoda takva sudara. “Self Portrait” je zagonetka koliko nečije djelo može ili mora to biti, samo mrvu glasnija jer je “njegova” i jer je dovoljno neuhvatljiva u svojoj dosljednosti.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Self Portrait
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Bob Johnston
|
|
|
Datum objave
|
8.6.1970. | |
|
Snimano
|
24. 04. 1969. – 30. 03. 1970. |
|
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
All the Tired Horses
Alberta #1 I Forgot More Than You’ll Ever Know Days of 49 Early Mornin’ Rain In Search of Little Sadie Let It Be Me Little Sadie Woogie Boogie Belle Isle Living the Blues Like a Rolling Stone (Live) Copper Kettle Gotta Travel On Blue Moon The Boxer The Mighty Quinn (Quinn the Eskimo) (Live) Take Me as I Am (Or Let me Go) Take a Message to Mary It Hurts Me Too Minstrel Boy (Live) She Belongs to Me (Live) Wigwam Alberta #2 |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
Days of 49 – Audio |
||
{youtube}2owoxHD3_os{/youtube}
