Neke suša devastira, a neki u njoj pronađu nove putokaze i iskoriste potencijal njezina škrta jezika. Mnogo toga ukazuje da je poslije nesreće na motociklu te “podrumskih” snimanja i druženja s The Band i proganjajućeg albuma “John Wesley Harding” Bob Dylan ostao na suhoj zemlji, više svjestan onoga od čega bježi i što ne želi nego jezika kojim bi trebao oblikovati ono što želi govoriti. Nakon Kennedyjeva umorstva, ubijena je još jedna ikona šezdesetih, Martin Luther King, a donedavni brzopotezno prozvani glasnogovornik generacije cijelu je tu 1968. odšutio. Ploča koja se nakon te nove stanke zakuhala u Nashvilleu bila je posve u duhu okruženja u kojem je nastala, ali bila je još manje željena i očekivana od svoje Biblijom prožete moralistički alegorijske prethodnice.
“Nashville Skyline” nije samo, kao posve u country uronjen album (i to u njegove uz pop srasle obrasce), došao kao šaka u oči onima koji su se još nadali barjaktarskim i revolucionarnim vriskovima svoga dotadašnjeg miljenika i glasnogovornika, već je donio manje od pola sata glazbe, u koje su uključeni jedan tipično country instrumental te prerada ranije objavljene pjesme. Po mnogim navodima, Dylan se uistinu suočavao s izostankom prave stvaralačke orijentacije, ali bilo je i bilo bi posve nepošteno ne uzeti u obzir njegove želje i raskrižja, razjašnjenja i stavove kao čovjeka i umjetnika vjernog glasu koji ga je vodio sve vrijeme, od sanjarenja na javi u rodnome Duluthu preko zaglušujućeg New Yorka do kontemplativne pastorale Woodstocka (ne mislim na festival!). Bio je to u tom trenutku čovjek sit očekivanja i etiketiranja, sit nečijih i svačijih revolucija i glasnih snova o progresu progresa radi, neprilagođen i nespreman uopće prilagoditi se građenjima sutrašnjice bez moralnih filtera, a uz sve to već i gotovo uplašen vlastitim likom u javnom mnijenju. U tom i u kontekstu ulaska u obiteljske vode, Dylan se okrenuo nekim svojim ishodištima s još više sentimenta i još manje brige kamo će ga to odvesti.
Ako je “John Wesley Harding” svojom zvučnom slikom, osobito u završnici albuma, to naznačio, novo je neželjeno čedo to najmekšim mogućim vriskom potvrdilo – Bob Dylan otkriva country kao svoju kajdanku za artikuliranje svoga umjetničkog present tensea. U toj misiji čak je izmijenio način pjevanja, do razine neprepoznatljivosti, u tipičnije country croonerske manire! Druženje s “bratom po oružju” Johnnyjem Cashom sve je zasladilo na baš prikladan način, iako je rezultiralo tek jednim “preživjelim” duetom, preradom Dylanove ljepotice “Girl from the North Country” s naoko tada već davnog albuma “The Freewheelin’ Bob Dylan”. Ono što je, pak, još temeljitije obilježilo novu kolekciju pjesama potpuni je izostanak umjetničkih ambicija ili pretencioznosti, pojednostavljenje stiha i nota do razine sumnji u autorstvo. Instrumental “Nashville Skyline Rag” posve u obrascima country-jamminga ili žanrovski stereotipi “Peggy Day” i “Country Pie” namjenska su uživanja u jednostavnosti i pravi test za dotadašnje fanove.
No, daleko od toga da je Dylan pobjegao u šablone; čak je i u navedenim “običnostima” prisutan njegov stvaralačko-izvođački šarm, a neke od pjesama na “Nashville Skyline” rasne su krasotice njegove pjesmarice. “Lay Lady Lay” je lijepa i uhu ugodna toliko da boli, kao što nimalo ne čudi kad Nick Cave u nepreglednoj masi drugih imenuje baš “I Threw It All Away” pjesmom za koju bi volio da je sam napisao. Završna “Tonight I’ll Be Staying Here with You” također ulazi u ovu skupinu, baš na pravom mjestu da zove na “repeat” cijeloga albuma, odnosno, da podgrije žaljenje što sve skupa ne traje dulje, mnogo dulje. Ni otvaranje s već spomenutim duetom s Cashom u reviziji nekoliko godina stare balade nije puki ziheraški potez, već stvaranje posve novoga klasika svevremenske ljepote, što dovodi do zaključka da je sve kvantitativne manjkavosti Dylan više nego dobro i – što je najbitnije – iskreno nadoknadio. A i ovako očit izostanak komentara svoje tadašnjice vrlo je glasan i jasan stav. Možda je baš to i bilo ono što je najviše zaboljelo dio kritike, pa čak i u tom kontekstu blagonaklonog mu biografa Davida Daltona…
Ostaje ne baš nebitno pitanje koliko bi sve lijepe riječi držale vodu da je u pitanju netko drugi – jer, lako je biti general nakon bitke – ali uvijek je vrlo važno ne samo što netko govori, odnosno, pjeva, već i tko je protagonist priče: “Nashville Skyline” je album Boba Dylana, jedan od najjednostavnijih i najmanje ambicioznih, ali i najindikativnijih u dugoj mu karijeri, iskren album što progovara jezikom protiv svoga vremena a opet definirajućim baš za svoje vrijeme (mislim da neću mnogo pogriješiti ako kažem da je uvelike olakšao Neilu Youngu put do glasovitog mu albuma “Harvest”). Da sve može krenuti i u još opskurnije vode, Dylan je pokazao vrlo brzo, već u sljedećoj “epizodi”.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Nashville Skyline
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Bob Johnston
|
|
|
Datum objave
|
9.4.1969. | |
|
Snimano
|
Nashville, 12. – 21. 02. 1969. |
|
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
Girl from the North Country
Nashville Skyline Rag To Be Alone with You I Threw It All Away Peggy Day Lay Lady Lay One More Night Tell Me That It Isn’t True Country Pie Tonight I’ll Be Staying Here with You |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
Lay Lady Lay – Audio |
||
{youtube}N6ODMKSWzT4{/youtube}
