Žestoki početak Metaldaysa uz Soilwork i In Flames

 Mnogi su Hrvati i ovo ljeto krenuli na jedan od omiljenih metal festivala. Staro, dobro poznato mjesto – Tolmin te predivni krajolici i rijeke, no novo ime festivala – Metaldays. Mjesecima se iščekivao line-up, a svi su polako dolazili na svoje. Neki In Flamesima, Overkillom, Iced Earthom, no većini je vjerojatno zastajao dah kada je najavljen King Diamond.

 Kako sam prvašić na ovom festivalu, krenula sam u istraživanje festivalskog prostora. Samo se po sebi nametnulo da ga uspoređujem s onima na kojima sam već bila, a nisam baš tako neiskusna. Mogu reći da sam bila na europskim festivalima u centru grada, na poluotocima obrubljenim jezerima, na obali mora, na adi, usred šume, na golemoj poljani koja se pržila na suncu bez hlada, na onima s tek nekoliko stotina posjetitelja, ali i megalomanskim s preko sedamdeset tisuća posjetitelja. Ovaj festivalski prostor jedinstvenim čine dvije (tako mi rekoše) kristalno bistre rijeke i šuma u kojoj se mogao naći prijeko potreban hlad.

Usred tog hlada bila je smještena druga bina, koja mi je baš zbog tog bila draža od one prve, smještene na suncu. Za vrijeme dnevne žege pržili su se i publika i izvođači. Nudilo se sve i svašta za ljubitelje metala, od neizostavnog „official merchandisea“, do raznoraznih „pribora“. Hrane je bilo raznovrsne, od one ponuđene u velikim šatorima, do one u malim štandovima. Mene na jednom takvom malom oduševiše palačinke. Pored štanda s palačinkama, smjestio mi se drugi omiljeni, onaj s voćnim rakijama. Za nas s istoka i juga, cijene malo visoke, za zapadnjake i sjevernjake – jeftino! Prvi put sam se susrela s plaćanjem putem kartica na koje smo uplaćivali novce. Ispočetka mi je to išlo na živce, ali kad sam vidjela da se ne stvaraju redovi i da su neki od ugostitelja jako ljubazni te da su mi davali naručeno kada i nisam imala novaca na kartici te čekali da dođem s „napunjenom“ karticom, pomirila sam se s time i shvatila da to i nije tako loše rješenje. Na red je zatim došao i press tent. Ono što me je oduševilo bio je bus s balkonom koji je gledao na main stage. Nije samo pružao dobar pogled na stage i publiku, već je davao i zaštitu od sunca i kiše. Ono najbolje što je press tent imao bilo je dvoje ljudi za šankom sa širokom osmijesima i s rješenjima za sve probleme koji su me tamo snašli u tih pet dana. Nakon što sam napravila obilazak festivalskog prostora i snimila situaciju, krenula sam pogledati prvi bend, hrvatsku Aviculariu.