Drugi dan Metaldaysa otvorili su Čakovčani Thorns of Heresy te Abinchova, Švicarci koji se očito furaju na svoje poznatije sunarodnjake Eluveitie.
Slovenski folk metal bend Zaria navukao je neke gledatelje da se „uhvate u kolo“, dok su njihovi sunarodnjaci Within Destruction na glavnoj bini raspalili po death metalu. Na manjoj bini izmjenjivali su se Armaroth, Roxin Palace, Crossholder, Scarab, Brutality Will Prevail, Nocturnal Depression te stari američki heavy metalci Manilla Road koju su mnogi otišli pogledati jer „tko zna kada će opet imati priliku“. Kiša je počela padati negdje za vrijeme Golda. I ono malo publike što je bilo je otišlo, što zbog kiše, što zbog dosade. Uz Vanderbuyst se više skakalo, a uz Obituary se lagano stvarala prava metal atmosfera, iako je kiša neumorno padala. Bilo je onih sretnika koji je uopće nisu zapažali i koji su trčali bosi, zabavljali se i bengali. Voljela bih da ja mogu biti tako opuštena, ali nije išlo. Posebno kada sam vidjela da su neki stali na nešto oštro i rasjekli noge da je i hitna morala intervenirati. Ove godine sam sirene hitne pomoći nažalost čula više nego zadnji put. Norveški Borknagar je bio odlična prethodnica Satyriconima što se dalo vidjeti po fanovima. Crowd surfinga nije nedostajalo.
Borknagar set-lista:
The Genuine Pulse
Oceans Rise
Epochalypse
Ruins of the Future
Ad Noctum
The Eye of Oden
Dauden
Drum Solo
Frostrite
Universal
Embers
The Dawn of the End
Colossus
Meni je već bilo svega dosta. Satyricone sam popratila pod kabanicom na kiši i dosađivala se. Ubijala me kiša u pojam, ali i black/death line-up koji mi taj dan nije sjeo. Satyriconi su sa stagea od publike tražili pit jer su čuli da su ga ostali bendovi dobili. Jesu li i oni? Bila sam previše iza da bih vidjela.
Satyricon set-lista:
Voice of Shadows
Now, Diabolical
Black Crow on a Tombstone
Our World, It Rumbles Tonight
Tro og Kraft
Forhekset
Possessed
Die by My Hand
Nekrohaven
The Infinity of Time and Space
The Pentagram Burns
To the Mountains
Fuel for Hatred
Mother North
K.I.N.G.
Vader je u dva ujutro zatvorio drugi super kišoviti i naporni dan festivala. Treći je trebao bit bolji po svemu. Sunce je zagrijalo i isušivalo blato kojeg se na nekim mjestima bilo previše stvorilo, unatoč naporima organizatora da ga se svede na minimum, ali protiv prirode se ne može. Neki su iskoristili sunce za opuštanje na plaži, dok su malobrojniji pratili na manjem stageu As It Comes, Helslave, Deadend in Venice, Total Annihilation, Corduru i Black Diamond. Program na glavnom stageu otvorio je Space Unicorn on Fire. Samo ime benda je zabavno, a zabavno je i bilo, što na bini, što u publici. Valient Thorr mi je isto bilo teško ozbiljno shvatiti, posebno bradonju u crvenim čizmicama s bijelim remenom, tako da – rock zabava, ovaj put s mačkom u čizmama se nastavila. Nešto sasvim drugo dao je danski Artillery, pravi metal štih.
Negdje za vrijeme njihova nastupa stvarali su se dugi redovi za signing session Volbeata i Amorphisa. Volbeat je definitivno imao jedan od najdužih redova što je bio i pokazatelj koga je publika taj dan došla vidjeti. U svih pet dana festivala priliku za upoznati svoj omiljeni bend dobilo je mnogo je fanova jer je dosta bendova i na taj način izašlo obožavateljima u susret. Na manjoj bini sve od sebe su davali African Corpse, Havok i Forgotten Tomb. Na glavnoj bio Saltatio Mortis, njemačka atrakcija koja je vjerojatno dovedena zbog publike njemačkog govornog područja. Napravili su odličnu atmosferu, publika se odlično zabavljala, skakala i plesala. I vrijeme im je bilo sklono, sve im je išlo u prilog.
Finski Amorphis je izvrsno odradio svojih sat i petnaest minuta. Publika je uživala, bend je bio odlično raspoložen, čak je i Poulsen bacio oko na njih. Najveće iznenađenje je Amorphis izgleda dao ne izvevši „House of Sleep“ koja im je odavna pjesma za odjavu. Taj neuobičajeni završetak mi je bio čak i najveće oduševljenje ovog koncerta.
Amorphis set-lista:
Shades of Gray
Narrow Path
Silver Bride
Sky Is Mine
My Kantele
Thousand Lakes
Into Hiding
Nightbird’s Song
Vulgar Necrolatry
The Wanderer
You I Need
Hopeless Days
The Smoke
Black Winter Day
Nakon Amorphisa stiglo se baciti oko na nizozemski Asphyx koji je bio oduševljen što je na Metaldaysu. No, kao i većina, očekivala sam veliki Volbeat koji sam gledala prvi put prije četiri godine u Poriju i koji me je oduševio svojim nastupom koji je bio osmišljen u sekundu. Od samog izlaska Volbeata na binu, nešto mi nije štimalo jer ono savršenstvo ovdje nisam vidjela. Od „Doc Hollidaya“, „Hallelujah Goat“, „Boe (JMD)“, „Lole Montez“, pa do puštanja publike da pjeva dio „Ring of Fire“, a potom nastavivši sa „Sad Man’s Tongue“ vidjelo se da nisu uhodani, da se Michael nešto previše došaptava s čovjekom pri kraju bine. Negdje dok je svirala „Heaven nor Hell“ momak je u gumenom čamcu crowd surfao. Sva se pažnja usmjeravala na njega jer je bilo zabavno gledati kako maše rukama i plovi. Tu su se negdje i sva svjetla usmjerila na njega, dok su se ona na bini polagano gasila. Nastao je muk, a potom je organizator festivala rekao da je Poulsen ostao bez glasa i da je koncertu kraj, te da odemo do druge bine. I to je bilo to od velikog Volbeata. Nisu se čak ni sami opravdali. Nisu se sjetili zamoliti publiku ili nekoga iz publike da pjeva. Očito nikada nisu čuli za Mišu Kovača, jer da jesu, znali bi kako micati ramenima da tribine pjevaju. Žao mi je ljudi koji su kupili jednodnevne ulaznice samo zbog njih, a ostali su bez showa.
Zato je na manjem stageu pjevač Possesseda Jeff Becerra oduševio. Nisam znala da je u invalidskim kolicima, a kako se takvim ljudima beskrajno divim, moje oduševljenje bendom, bilo je još veće. Nastup je bio odličan, energičan, uz odličan feedback publike.
Srodno
