U petak 19. lipnja počeo je deseti, jubilarni Hellfest, smješten u Clissonu u zapadnoj Francuskoj u blizini Nantesa. Prvo što se dalo primjetiti u Nantesu je bila golema reklama za – Zadar, a potom i natpisi u dućanima/radnjama/ljekarnama u blizini željezničkog kolodvora da su Hellfestovci dobrodošli.
Valjda su i u Nantesu napokon shvatili da im u blizinu dolazi 150 000 potrošača. Prva novost koja je ove godine uvedena je Hellfest vlak! Inače, to je lokalni vlak koji vozi na liniji Nantes-Clisson i obratno.
Samo što se nazad za Nantes ne ide s njim jer zadnji vozi nešto iza 19:00. Prošle godine je bio poseban šalter za Hellfest s jedinom tetom koja govori engleski, a ove je godine ona nekamo nestala pa je nastala zbrka po svim šalterima, a time i duži red. No, bar je vlak prepoznatljiv! Od clissonskog željezničkog kolodvora do festivala ide se taksijem koji košta dva eura. Pješice bi to bilo dobrih pola sata. I napokon Hellfest! Već se je na samom ulazu dalo primjetiti da je sve veće. „Katedrala“ na ulazu izgleda veće, šatori s binama su veći i odvojeni, ne guraju se više dvije bine u jednom šatoru, prozračniji su, a i bijeli su izvana pa ne privlače sunce previše. Dva glavna stagea su spojena ekranima, kojih su tri ovaj put i to postavljeni vertikalno, a scenografija koja ih „ujedinjuje“ podsjeća na Pirate s Kariba. Neka vesela hobotnica, pa lubanja…
No, najveće iznenađenje nam je većini bila trava. Trava posvuda! Lane smo se svi gušili u prašini, ove je godine trava to spriječila. Tu su bile i nove staze, neke posute šljunkom a neke betonirane, a na njima su bile ploče s ugraviranim godinama Hellfesta i pripadajućim postavama tih godina. Čak je osvanuo i jedan novi drvored koji će za koju godinu pružiti jako dobru hladovinu koje nikad dosta. Organizatori su si uistinu dali truda ove godine i pripremili jubilarni Hellfest u puno ljepšem i što je najvažnije, uređenijem ruhu.
Je li i kamp bio poboljšan, ne znam, jer ne kampiram. Ove godine novost je bila i Cashless kartica, kojom se moglo samo kupiti piće i snack. Na ostalim štandovima nije vrijedila.
Program naravno počinje rano, u 10:30 ujutro, nema tu gubljenja vremena, pa su se na binama do pola pet našli Breakdust, Necrowretch, Glowsun, Sticky Boys, Vorkreist, Lion’s Law, Midnight Ghost Train, Vulcain, Argile, Despise You, Sylosis, Primate, Samsara Blues Experiment, the Quireboys, Enthroned, Twitching Tongues, We are Harlot, Shape of Despair, Truckfighters, Armored Saint, Skyforger, Defeater, Goosmack, Vallenfyre i Orchid.
U 16:35 na Mainstage1 staje Billy Idol. Budući da je dobio samo sat vremena, izveo je „krnju“ set listu, sazdanu od hitova poput „Dancing with Myself“, „Flesh For Fantasy“, „Rebel Yell“, „White Wedding“. Na ostale dvije bine, nazvane Temple i Warzone svirali su Melechesch i Wolfbrigade. Umjesto najavljivanog Anthraxa, u 17:40 na Mainstage2 je stao Sodom. Što bi se drugo do „sodomiziralo“ uz „Among the Weirdcong“, „Outbreak of Evil“, „Surfin’ Bird / The Saw is the Law“, „Christ Passion“, „Sacred Warpath“, „Sodomy and Lust“, „City of God“, „Agent Orange“, „Stigmatized“ i „Remember the Fallen“. Na bini Altar u to je vrijeme svoj show izvodio Dying Fetus, a na Valleyu High on Fire.
No, oni koji su svi željno očekivali i najavljivali prvog dana, od publike do izvođača bili su svakako Motörhead.
Došao Lemmy, rekao: „We are Motörhead, and we play rock’n’roll!“ i publika je pala u trans. Gotovo! Bog se ukazao! Iako vidno smršavjeli i napaćeni bog, ali neda se! Stoji čovjek na čačkalicama od nogu, škemba nestala, sav u crnom, naravno. Ma da je zgodniji, reko bi čoek – maneken! Ali nije maneken, već bog s basgitarom. I tako vidno mršav, bome i u licu, otprašio je „Shoot You in the Back“, „Damage Case“, „Stay Clean“, „Metropolis“, „Over the Top“, „The Chase Is Better Than the Catch“, „Rock It“, „Lost Woman Blues“, „Doctor Rock“, „Orgasmatron“, „Going to Brazil“, „Ace of Spades“ i „Overkill“.
Poput velike većine posjetitelja Hellfesta, ostala sam hipnotizirana! Nema tu pomoći! Jedan i jedini je Lemmy!
Nezahvalan zadatak, nastupati u isto vrijeme s Lemmyjem na drugim binama pripao je Arkoni i Trap Them. Je li netko njih gledao – ne znam. Valjda se našlo par neinformiranih neznalica i ko zna čim „urokanih“ pojedinaca kojemu su ova dva benda bila zanimljivija?!
Nakon Motörheada, mislim da je program nastavio Lamb of God, iako je u to vrijeme bio najavljen Five Finger Death Punch. Čini mi se da su izmjenili satnice. I jedni i drugi su odradili energične nastupe kao i Cradle of Filth, Peter & The Test Tube Babies, Children of Bodom i Mastodon, da bi u 20:45 na Mainstage1 izašao Alice Cooper. Početak njegovog showa me je malo razočarao. Kako sam ga gledala i prije, ovo mi se činilo nekako mlitavo, golo, starački… Glavom mi je prošla misao da što se to dogodilo Alice Cooperu? Gdje mu je uobičajena koreografija i sve ono po čemu je njegov show poznat? Mijenjao je opravice kao da je izvođačica a ne izvođač, no, uskoro je krenulo, srećom, jer bih ostala grdo razočarana da sam na stageu vidjela samo njegovo koketiranje s gitaristicom Nitom Strauss. Tako ipak nisu izostale luđačka košulja, giljotina i sve pripadajuće. Set lista je izgledala ovako:
Department of Youth
No More Mr. Nice Guy
Under My Wheels
I’ll Bite Your Face Off
Billion Dollar Babies
Lost in America
Hey Stoopid
Dirty Diamonds
Welcome to My Nightmare
Go to Hell
Wicked Young Man
Feed My Frankenstein
Ballad of Dwight Fry
Killer
I Love the Dead
I’m Eighteen
Poison
School’s Out
Šatorom Temple vladao je Satyricon, a Warzoneom Cock Sparrer.
Posljednji show na Mainstageu1 pripao je Judasu Priestu. Nije karizmatičan poput Lemmyja ali nije ni daleko od toga. Naravno, feedback je imao odličan, jer kada je toliko publike i ne može biti loš sve i da hoćeš. Istina da mnogima nije bilo jasno zašto Motörhead nije ostao za kraj, no… Odabir iz svoje bogate karijere sveli su na:
Dragonaut
Metal Gods
Devil’s Child
Victim of Changes
Halls of Valhalla
Turbo Lover
Redeemer of Souls
Beyond the Realms of Death
Jawbreaker
Breaking the Law
Hell Bent for Leather
The Hellion
Electric Eye
You’ve Got Another Thing Comin’
Painkiller
Living After Midnight
i time završili program na Mainstageu1 za taj dan. Na Mainstageu2 to je učinio Slipknot, a na preostale dvije bine Shining i Dead Kennedys.
Eh, sad je još trebalo vidjeti ima li prijevoza za Nantes, budući da smo prošle godine na cesti čekali po 2-3 sata da autobus dođe. I u ovom aspektu se organizator popravio! Autobus je čekao nas i čim se popunio, krenuli smo. Odlično!