Uopće ne znam kako bih počeo priču koja se jučer i sinoć odigrala u Trilju i, stoga, idemo kronološkim redom.
Sve je počelo jutarnjim programom “Blues in the Schools”, gdje su svi oni kojima blues nešto znači mogli preko edukatora naučiti da nije baš sve u notama, teoriji i da doista puno toga dolazi iz srca, iz glazbenog bića koje itekako bitno određuje u kojem smjeru se sva ta priča razvija. To je apsolutno bitna stavka u bluesu: ”feeling”, “groove”, “mojo”, ali i kompletna blues filozofija temelji se na pretpostavci ili to imaš ili ne; treće, zapravo, ne postoji.
Upravo sve to mogli smo svjedočiti odmah na prvoj večeri 6. Thrill Blues Festa. Izvođača je puno, a sve je otvorio mladi, izuzetno talentirani blues glazbenik Jadran Mihelčić i gosti, koji je sa svojih ”velikih” 18 godina učinio veliku stvar, a to je da su ama baš svi stariji kolege s velikom dozom nevjerice, ili već stečenog dojma i spoznaje, s odobravanjem komentirali: ovaj mladić/”this young man…has the blues”. Ne radi se ovdje o ama baš ničemu, osim što je toliko očevidno, toliko jasno, da ovaj mladi čovjek ima to u sebi, u svojim venama i da je to priča koja će tek pokazati kako stoje stvari. S 18 godina završio je drugu godinu glazbene akademije, ali to i je i nije bitno. Meni je jako bitno da je Jadran sjajan lik, da čvrsto stoji na zemlji i da su pred njim doista velike stvari. Što se tiče njegovog nastupa, uz klavijature čuje se sjajan klavirski blues zavidne tehnike, u nekim me fragmentima jako podsjeća na velikog Memphis Slima. Što se tiče vokala, i to je posebna priča jer i Jadran i, primjerice, Michael Roach svima dokazuju da ne morate imati ”rašpu” poput Howlin’ Wolfa da bi pjevali blues. I, zapravo, kako se nastup odmicao tako je cijela furka odmicala ljude od šanka i svi su pozorno pratili kako Jadran i njegov gost Odin S pokazuju da je ova blues priča ima budućnosti.
Odin S još će nastupati i svojim principijelnim autorskim stavom, ali i posebno svojim godinama izuzetna je priča koju bi HBS morao i trebao podržati na bilo koji način. Ako ništa drugo, svako malo dati mu priliku, dati priliku mladima da se izraze, da pokažu što mogu. Zaboga, oni su naša budućnost, oni su naša snaga i to je zapravo jedini razlog zbog kojeg smo svi mi tu, i glazbenici i udruge i HGU i mediji, da svi zajedno podržavamo njih, a ne sami sebe.
Ne bih želio prejudicirati stvari, ali ako će netko od ove mlađe generacije prije ili kasnije završiti na IBC-u u Memphisu, onda je to za sada Jadran. Moj prijedlog je kategorija solo-duo: Jadran i klavijature i, tko zna, možda ćemo biti druga europska zemlja nakon francuske koja je domaćinima odnijela prvo mjesto. Volio bih da to mogu dočekati!
Što se tiče Odina S, o njemu ću još pisati, ali nakon njegovog nastupa. I, stoga, idemo dalje jer na ”stage” dolazi makedonski duo ”In The Mood”, koji su se do svog ovog nastupa već dobro nasvirali u raznim kombinacijama, a ovdje sam dobio dojam da su jedva čekali da nam pokažu svoje viđenje prezentacije bluesa. Gitara, vokal i usnjak bazični su fragmenti bluesa, gdje morate dobro ovladati tehnikama da bi to zvučalo OK. Naravno, nitko u bluesu ne daje previše važnosti perfekciji, što jednostavnije to bolje, čak i ako to i nije uvijek baš sve kako treba, to je blues, to je život i to tako mora biti. ”In The Mood” su definitivno u tom filmu i drago mi je da sve to tako dobro zvuči.
A onda stvar u svoje ruke preuzimaju splitski ”In Roots”, o kojima sam već puno pisao i više puta ih slušao uživo, no sinoć kao da su svirali nekom čudnom snagom, energijom i posebno želim istaknuti u ovoj paklenoj trojci – sve troje, jer zajedno zvuče uraganski dobro, doslovno su pomeli ”stage” svojom svirkom. Publika koja ih nije do sada čula jednostavno je komentirala: “što je ovo, kakva je ovo uraganska blues rasturačina?”. Koja razularena svirka usnjaka, opaki uvijek posebni ”sound cigar boxa” i bubanj, koji doslovno ubija. Predrag Lovrinčević – Lovre (usna harmonika, vokal), Vicko Franić (cigar box, gitara) i Ivana Županović (bubnjevi) za sve one koji eventualno nisu do sada imali prilike čuti niti saznati nešto o njima, a dalje se sve nađe na netu.
Francuski ”Two Roots Duo” nastavili su program, a publika je sve pratila s velikim oduševljenjem. Njihova set lista učinila je da kombinacija gitare i ženskog vokala bude pun pogodak. Svaka čast! U nastavku, kada je u pitanju country blues, ”stage” su zaposjeli Michael Roach (gitara, vokal) i Little George Sueref (usna harmonika). Publika opet sjajno reagira i vidi se i čuje da i country blues itekako može biti zanimljiv, raspaljiv i zabavan.
Sada se vraćam na početak ovog izvješća, kada sam spominjao vokale u bluesu, jer upravo je Michael Roach odličan primjer da ne treba biti sve ”hard” da bi bilo IN. Naime, Michael i Little George itekako su vrsni glazbenici, koji svojom prezentacijskom formom tijekom nastupa postupno dižu ljestvicu sve više i više. Na kraju, oni koji nisu previše u svemu tome, njima nije jasno što se to događa, kako ljudi tako reagiraju i kako sva ta pozitivna vibra djeluje na ljude. Ali to je tako u bluesu, a Michael i Little George istinski su roots blues glazbenici, koji u svemu tome pronalaze svoje zadovoljstvo. Ukoliko nemate blues u sebi, u svom srcu i duši, nemate što tražiti u ovom glazbenom stilu.
E sad dolazimo do onog dijela kojeg uvijek, zapravo, mrzim i istinski mu se veselim jer volim kada čujem nešto što još nisam slušao, što me oduševi i posrami jer je to baš tako; i sam sebi predbacujem kako mi je to promaknulo?! Brothers. OK, ali od kuda, kako, koja svirka, međusobna interakcija i definitivno strašna svirka. Dođe mi da si stavim vrećicu na glavu, kako mi je ovaj bend promaknuo. Naravno, u skoroj budućnosti sve ćemo to ispraviti i pokušati ih približiti svima koji nisu u Zagrebu, dečki kažu ”Route 66” je mjesto gdje svaki četvrtak gdje bend svira.
Kaže se sve što je dobro kratko traje, ali nakon impresivnih Brothersa ovoj sinoćnjoj blues priči nije bio kraj, već se pokrenuo ”Wellcome Jam” i glazbenici i ljudi, publika, jednostavno nisu htjeli da ova blues furka stane, baš suprotno. Svi su bili tu da slave, da uživaju u ovoj blues noći koju niti kiša nije prekinula. Naravno, odmah mi je kroz glavu prošla spika Woodstocka: ”No rain, no rain, no rain” i u Trilju je kiša prestala! Možda je tu i neki znak da će publika moći uživati u onome što tek slijedi bez vremenskih neprilika, no svi smo spremni na sve i nećemo dati da nam itko ili išta pokvari ovu blues furku. Naravno, sve ćete uskoro saznati u mom sljedećem izvještaju, kojeg ćete moći pročitati sutra.
A sada, na kraju, još jedna posebnost 6. Thrill Blues Festa su novine ”ThrillBlues News”, englesko i hrvatsko izdanje koje ste već sinoć mogli dobiti na svim kioscima festivala.
Do sutra…
Yours bluesy,
Mladen Lončar – Mike