Nakon gostovanja inozemnih glazbenika u okviru ovogodišnjeg Sustipan Vibrez festivala (Michelle Gurevich, Sharon Kovacs, Marc Ribot’s Ceramic Dogs, Nouvelle Vague), na red dolaze domaće snage: TBF, te gotovo „domaći“ Vlatko Stefanovski Trio. Za sam izbor protagonista ovog sve više eksponiranog, prepoznatog i priznatog glazbenog događaja koji splitsku koncertnu aktivnost malo po malo izvlači iz „glazbene željezne zavjese“ i koji je već lanjskim programom (Billy Cobham) nagovijestio svjetlo na kraju tunela, zaslužna je ekipa Hrvatskog doma u Splitu, s ravnateljicom Venesom Klevom.
TBF su uz „malu“ pomoć Jazz orkestra HRT lani gostovali na odličnom, pamtljivom koncertu u okviru Splitskog festivala. S obzirom na tadašnju veličanstvenu interakciju između glazbenika i publike, nije bilo nikakvog opravdanog ni logičnog razloga mijenjati očito dobitnu formulu.
No, kako je život nepredvidiv, od strane samih TBF-ovaca najavljen je dodatni naboj u njihovim izvedbama kao hommage prerano preminulom Frani Deliću-Cipi, strastvenom zaljubljeniku u glazbu. „Koncert posvećujemo sjećanju na njegov život kojim je neizmjerno obogatio naše živote“, kažu njegovi prijatelji Mladen, Luka i Saša uz članove benda.
Nije nikakva tajna da se splitska publika i TBF javno obožavaju; iz koncerta u koncert traje ta neraskidiva i uvijek potrebna interakcija iz koje glazbenici izvlače svoje krajnje domete, a publika dugo vremena u sebi nosi zadovoljstvo i potrebnu dozu sreće.
Nakon koncerta Marca Ribota i Ceramic Dogsa za čije je zvukove poznati splitski fotograf izjavio da dolaze iz splitskog škvera, sinoć je prepuna pozornica vrsnih glazbenika (čitaj Jazz orkestar HRT) u suradnji s ponajboljom (bez konkurencije) domaćom hip-hop (i ne samo hip-hop) atrakcijom svom snagom stvorila glazbeni tsunami koji se od prvih nota svom silinom obrušio na oduševljeno gledalište, razmontiravši pritom neodrživa mišljenja da je u pitanju neprincipijelna koalicija.
Rekao bih ne bez razloga, jer su ikoničnim kompozicijama TBF-a fenomenalni jazz glazbenici odjenuli jedno novo ruho, apsolutno skrojeno po mjeri, rekao bih poput najfinijeg odijela krojača iz Savile Rowa.
Zahvaljujući fenomenalnim aranžmanima (velike zasluge idu Mironu Hauseru, dirigentu ove „moćne gomilice“) punim su plućima prodisali neosporno socijalno osviješteni, lokalno obojeni stihovi, ali i ne samo oni, već i oni zajebantski, svojstveni samo splitskom stanju uma). Jer stihove ove „lude“ trojke publika ni trenutka nije prestajala pjevati.
U svakoj pjesmi, kao u najboljoj tradiciji velikih jazz orkestara, svojih pet minuta slave dobili su i pojedini članovi orkestra kroz odlične, na trenutke i briljantne improvizacije, često prekidane iskrenim aklamacija publike.
Tako je Miro Kadoić (sax) imao odličan solo u otvarajućoj „Genije“; Vojkan Jocić (sax) u „Malo san maka“; Mario Bočić (sax) u „Trilogiji jada“; Joe Kaplowitz (tuba) u „Odjeb je lansiran“; Mario Bočić (opet) u „Moj prijatelj Krist“; Boris Majcen (truba) u „Herojix“; Davor Križić (truba) u „Moja mater te traži“; Janez Hrastovšek (trombon) u „Uvik kontra“, Damir Horvat (bariton saksofon) u „Smak svita“, te na samom kraju „regularnog“ dijela koncerta Joe Kaplowitz (el. klavir) i Vojkan Jocić (sax) u uvijek optimističnoj „Alles Gut“.
Jer tko bi se usudio pokvariti nam ovako lijepu i ugodnu večer?
Namjerno sam naveo ove odlične glazbenike za koje ne sumnjam da su guštali u sviranju, kao što smo svi mi guštali u izvedbama.
Na repeticijama iz odsviranog, jedinstvenog glazbenog univerzuma odsvirana je „Je’n dva“.
Ali nije gotovo kad je gotovo, već je gotovo kad to publika kaže. A ona je gromoglasnim navijanjem „natjerala“ glazbenike na još jedno scensko pojavljivanje u kojem je odsvirana „Lud za njom“ te još jednom „Genije“.
„Znam da bi vi htjeli (a htjeli smo, op. a.) da sviramo do jutra, ali zaista više nemamo ništa za svirati“ – s tim riječima se u ime fenomenalnog jazz kolektiva s publikom oprostio Miron Hauser.
Teškog srca, ali ispunjenog radošću, brojni Splićani i njihovi gosti oprostili su se od jednog zaista reprezentativnog koncerta.
