IHLO / Legacy

Zanimljivo je bilo pročitati razna mišljenja o radu ovog relativno mladog benda. Oformljeni 2016 prvi album „Union“ izdaju tri godine kasnije.

Dakle, unatoč uglavnom pozitivnim kritikama koje se odnose na produkciju, kvalitetu materijala, progresivne utjecaje, modernu zvučnu sliku, ima i onih koji im zamjeraju nepotrebnu (kako za koga) dužinu pojedinih pjesama, kao i, rekao bih, limbično stanje u kojem još traže svoj identitet, unatoč valoriziranim sviračkom i kompozitorskim umijeću.

Ihlo čine: Clark McMenemy (bubnjevi), Phil Monro (el.gitara, bas gitara, sintetizatori, orkestracija),  te Andy Robison (vokal i sintetizatori).

Njihova metamorfozna kombinacija atmosferskog prog/metala s prvijenca  sluša se s lakoćom zahvaljujući ubojitim rifovima, specifičnim, onomatopejskim zvukom gitare (djent zvukom, prljavim i visokim koji ipak stvara pristupačne poliritmičke strukture), eteričnim melodijama, elektronskim zvukovima u kojima se osjećaju utjecaji bendova poput Korn i Fear Factory. Kako sam negde pročitao smatra se da je njihova „sintetska“ komponenta mnogo toplija i izraženija od uobičajenog organskog rock/metal zvuka.

Za svaku pohvalu je njihovo kompozitorsko umijeće kojim je izbjegnuto kreativno samoubistvo, melodije koje zahvaljujući odličnim aranžmanima nastaju, razvijaju se i eksplodiranju u fino izraženim krešendima. Melodije koje odreda posjeduju neosporno ozbiljnu ritmičku propulziju, te otkrivaju neosporno asertivan pristup oblikovanju glazbenih ideja u kojima su uobičajeno ugrađeni i bol i sreća.

Na ovom albumu  kojeg se iskreno ne može svrstati u kategoriju pionirstva, ali koji ipak stvara impresiju da nije ničija kopija zbog očite pasije koja je uložena u njega, kao i zbog centralnih mjesta koje zauzimaju otvarajuća, bezkompromisna „Wraith“ (s očitim konotacijama na Museov katalog), naslovna  „Legacy“ (sa svojom rušilačkom težinom), „Cenotaph“ (poslušati sinkopirani ritam), „Replica“ (sa svojim uzbudljivom i neočekivano/ubitačnom promjenom ritma), a koje stvaraju predosjećaj da se iza njihovog rada valja nešto vrlo dobro što bi ih moglo svrstati u sam vrh britanske neoprog scene. A nije zanemariva činjenica da su oni ipak ponosni Škoti pred kojima stoji proces prilagodbe na nove (za njih) pozitivne okolnosti sa nemilordne, prenapučene scene u kojoj vladaju pravi  zakoni džungle.

Slušanje ovog albuma, prave sonične zvijeri, podrazumijeva posjedovanje moćnog pojačala, vrhunske zvučnike, stoga treba odvrnuti potenciometre na maksimum u cilju doživljavanja svih nijansi i slojeva koje nam ovaj trojac sasvim autorativno isporučuje, a koje će sigurno u živim nastupima dosegnuti novu dimenziju, jer unatoč impozantnom zvučnom zapisu, oni nisu isključivo studijski bend. Iako ih nisam imao prilike čuti u živo, nameće mi se pomalo smjela usporedba s atmosferom sa Museovih koncerata, s kojih se nikada ne odlazi lošeg raspoloženja. 

Inače prvo, iskreno, aklamativno iskustvo sviranja u živo doživjeli su učešćem na Prog Metal Mania festivalu, kojom prilikom se bas gitare uhvatio novi basist, Max Brayson.

Apsolutna preporuka.