David Byrne / Who Is The Sky?

Ako ćete po prvi put slušati novi album „Who is the sky?“, David Byrne predlaže da ga poslušate skupa s voljenom osobom, narežete luk i zajedno pripremite neko jelo. Obrok pojedite kada završite sa slušanjem. Kako se radi o albumu od tek nešto preko 37 minuta, bit će da se radi o nekom jednostavnijem jelu. Dosta dobijete na brzini ako već imate i druge stvari narezane, zakuhane ili zagrijane i slično. Ili ako sudjelujete na nekom kuharskom TV showu. „Kruškama i jabukama“ ili štajaznam. 

A možda se jednostavno radi o tome da je g. Byrne ponovo zaljubljen. Par dana po izlasku albuma najavio je da se ponovo ženi. U vrijeme dok čitate ovaj tekst lako je moguće da je negdje na medenom mjesecu. A mislim, tko se ne bi rado ponovo osjećao medenim sa sedamdeset i kusur godina. Vjerojatno svi.

Prema vlastitom kazivanju, on poprilično često govori tu riječ „svi“. Nije nikakvo čudo da prvi singl, izdan još tamo prije ljeta, koristi istu riječ. I prvi singl s prethodnog albuma otprije sedam godina je koristio isti obrazac. Tada smo imali „Everybody’s Coming to My House”, a sada imamo „Everybody Laughs“. Iako nije tako, kao da se nastavlja taj neki projekt „Reasons to be Cheerful“, kojeg smo upoznali na tom prethodniku. Jer, i ovaj aktualni album sav je vrckav, živahan, prpošan, vedar, veseo i optimističan, i pun nekih šaljivih začkoljica i pun-ova. Pa i sam naziv ostvarenja derivira iz pogrešnog razumijevanja sveprisutne umjetne inteligencije koja na svoj način čuje ljudski govor koji joj postavlja pitanje „Who is this guy?“. A mi smo dobili ovo nesuvislo i nerazumljivo pitanje o nebu s kojim ne znamo što bi i najradije bi ga zaobišli.

Pitanje je, međutim, hoće li se nešto slično dogoditi i s albumom. Većina albuma, ili sve (?), napravljena je u suradnji s ansamblom Ghost Train Orchestra, i premda obiluje šarenim orkestracijama i aranžmanima, u svakom trenutku imamo frontalni sudar s vokalom Davida Byrnea, kojem je boja glasa s godinama nekako, ne znam, ali baš izrazito postala iritantna. Nije sad da je ikada imao boju glasa kao Zlatko Crnković, ali baš ponekad bude naporno preslušavati više novih nepoznatih Byrneovih pjesama u nizu.

Tekstovi su i dalje odlični, refleksivni i dinamični, samo je li ta teatralnost art popa još uvijek ono što želimo. Nadam se da griješim. Ima tu i nekih zanimljivih numera kao što su „She Explains Things to Me” ili „What Is the Reason for It?”, u kojem mu ruke daje Hayley Williams iz benda Paramore, ali ima i udava kao što je „My Apartment Is My Friend“. Uvijek su kod Byrnea bile te neke stvari kojima se daju ljudske osobine. 

Neurotični čičica u odijelu nastavlja svoje psihotično putovanje. Neki su se iskrcali s tog vlaka, a neki tek možda ulaze. Na tim vratima sigurno ne piše „A Door Called No“.