Nakon što je u istoj rubrici svoje temeljne glazbene orijentire predstavio Zvonimir Biljan, red je da mapu utjecaja otkrije i drugi ključni autor unutar benda. Tomislav Žalac, gitarist Erotic Biljan and His Heretics, bira albume i kompilacije koje su oblikovale njegov osjećaj za ritam, distorziju, energiju i scenski naboj. Od funka i rane psihodelije, preko britanskog riffa i proto-metala, do blues-noise sudara i domaće garažne baštine — ovo je njegovih sedam presudnih točaka.
James Brown – “Out of Sight” (1964.)
Prijelomni album Jamesa Browna kojim prelazi iz r’n’b-a i soula prema žešćem, ritmički naglašenijem zvuku koji će kasnije postati funk. Možda se na prvu ne čini očitom poveznica Heretica s funkom, ali taj miks žestokog ritma i soula u detaljima se reflektira i na našu glazbu. Ima tu i ranih rokenrol albuma koji bi mogli biti most, no čini mi se da se u Jamesu Brownu sve to kod nas sublimiralo — pokušaj prijenosa energije i emocije kroz ritam, osobito u scenskom nastupu.
Nuggets: Original Artyfacts from the First Psychedelic Era, 1965–1968 (1972) / Back from the Grave (1983–) / Pebbles (1978–)
Kompilacije Nuggets započele su ranih sedamdesetih kada je Lenny Kaye (Patti Smith Group) okupio pjesme manje poznatih bendova iz prve psihodelične ere sredine šezdesetih. Slijedile su slične serije Back from the Grave i Pebbles. Riječ je o sirovim, neposrednim izbojima tinejdžerske energije uhvaćenima na snimkama. Tu se krije velik broj stvarnih ritmičkih, muzikalnih i harmonijskih bisera bendova koji su, da su imali priliku, možda postali veliki. Neki su zahvaljujući tim kompilacijama otrgnuti zaboravu, poput The Seeds, 13th Floor Elevators i The Remains, čije su pjesme danas klasici garage rocka i pojavljuju se čak i u holivudskim blockbusterima.
Time Bomb High School (2002) – Reigning Sound
Greg Cartwright poznat je i po djelovanju u The Oblivians, no s Reigning Soundom doživio je punu afirmaciju svog „lakšeg“ pristupa garaži, s više harmonijskih linija i melodijskih rješenja. Lako plovi između prljavog zvuka i melodioznog pjevanja ljubavnih stihova, a upravo ta kombinacija daje posebnu energiju.
The Kinks – “Kinks” (1964.)
Legendarna je priča da je Dave Davies na “You Really Got Me” britvom zarezao zvučnike na pojačalu kako bi dobio žešći i siroviji zvuk. U vrijeme kada gitarske distorzije praktički nisu postojale, osim modulacijskih efekata (reverb, tremolo), time je nesvjesno stvoren zvuk budućnosti za metal i punk — i veličanstvo gitarskog riffa. Danas je nezamisliva gotovo svaka vrsta pop-glazbe bez neke forme distorzirane gitare. Možda je bilo i ranijih primjera, ali osobno su mi Kinksi bili jedna od prvih grupa koje sam strastveno volio. Zbog zasićenja s “You Really Got Me”, predlažem istražiti i manje eksponirane pjesme iz tog razdoblja.
Black Sabbath – “Master of Reality” (1971.)
Mogao bih izdvojiti bilo koji od prvih nekoliko albuma Black Sabbatha, ali možda baš Master of Reality — zbog početnog kašljanja koje je ostavljeno kao spontanost u snimci, nakon čega slijedi jedan od najtežih i najsporijih riffova ikad snimljenih. Tolika sabijenost zvuka, težina i koncentracija prije Sabbatha nisu postojale. Kao da zaroniš sve dublje i dublje, dok pluća čekaju zrak. Taj trenutak izrona — to je Sweet Leaf.
R.L. Burnside – “A Ass Pocket of Whiskey” (1996.)
Svi u bendu volimo blues. Rock’n’roll je izašao iz bluesa, countryja i jazza, a onda se dogodi da jedan tada relativno nepoznati blueser srednje generacije napravi album s Jonom Spencerom i njegovim Blues Explosion. Amalgam ruralnog, starinskog bluesa i energije njujorškog asfaltnog noisea pokazao se kao idealna kombinacija.
Majke – “Razum i bezumlje” (1990.)
Red je da se na popisu nađe i barem jedan domaći bend, iako ih je zasigurno više utjecalo na nas. Razum i bezumlje — iako bi to mogao biti i Razdor. Teško je odlučiti. Od svih navedenih bendova mogli bismo sabrati stilove u jednu žarišnu točku, jer Majke imaju sve te elemente. Jedna je majka.
Uvijek se sjetim našeg pjevača Jure, još prije tridesetak godina — prijatelji smo još od srednje škole. Bio je rokabili. Donio sam kazetu Razdora na zajedničko ljetovanje i svoj Sony Walkman. Cijelu večer nije skidao slušalice s glave.
