The Orielles / Only You Left

Znate što? Nekad se pitam zašto ljudi pišu o glazbi. I zašto bi netko zdravog razuma čitao o glazbi, a jednostavno ju može poslušati. Jedini odgovor koji sam uspio smisliti je da oni koji čitaju to rade ne bi li našli neku preporuku jer glazbe ima kol’ko ‘oćeš, pa treba odmah na početku staviti neki filter. Sjećam se onih starih, dobrih „piratskih“ dana kad bi mi neki frend uvalio CD ili (nedaj Bože) DVD na kojem je spržena hrpa albuma. Naravno, ako sam i našao vremena da to gurnem u računalo, to bi završilo nekakvim „preletavanjem“ gdje bi nakon prvih desetak sekundi „odlučio“ hoću li nastaviti slušati ili ne. Naravno, u takvim okolnostima rijetko bi mi što „zapelo za uho“. Dakle, što je više raspoloživog sadržaja, to više trebamo preporuku, pa smo zato skloni potražiti neku – a gdje drugdje nego na Netu. Opet, kako smo sve više i više površni, sve su manje šanse da će netko pročitati cijelu recenziju, pa zato imate ove zvjezdice (ili kakve već simbole koristili), a bogme imate i tjedne, mjesečne, kvartalne, godišnje, desetljetne i „vječne“ top liste koje se objavljuju posvuda. Time je (donekle) riješen problem čitatelja.

Na drugoj strani, mi (kakti) recenzenti imamo onaj drugi problem, a to je kako riječima opisati glazbu. Najjeftinije rješenje je reći kako ti taj i taj bend sliči na neki drugi ili opisati glazbu na način da ju svrstaš u neki žanr/podžanr/podpodžanr…možemo tako u nedogled. E, pa nikad me taj problem nije mučio kao sad, dok slušam The Orielles i pokušavam staviti par riječi „na papir“. No, ‘aj’mo probat…dakle, Only You Left zvuči kao Sonic Youth…ah, ne…kao The XX,…ili…kao My Bloody Valentine…ne baš, hm…pomalo kao neki uradci King Gizzard and the Lizzard Wizard…ma neeee…možda više kao…razumijete problem?

Idemo probat sa žanrom. Dakle, ovo je post-punk/noise/emo/post-rock/indie-rock/alternative/dream-pop… možeš dokle hoćeš ovako. Jel vam sad sve jasno?

Naravno da nije. The Orielles jednostavno prkose svim žanrovskim konvencijama. Stvar se dodatno zakomplicira kad krenete slušati njihove ranije uratke (komada tri) u kojima su prošetali kroz desetine tih – nazovimo ih – žanrova. I znate što? Ni u jednome se nisu osramotili, dapače. Nego, da zaključimo ovaj dio priče, nazovimo ih eksperimentalnima i točka.

Kako vjerojatno neće nitko osim mene o tome pisati, moram ovdje reći ponešto o njihovim ranijim albumima. Prvi Silver Dollar Moment (2018.) je nekakav twee-pop (guglajte malo;-P). Drugi, Disco Volador (2020.) je njihova vizija, kako i naslov govori, disco glazbe s osjetnim funky notama, a treći je nazvan Tableau (2022.) i donosi nešto što mi je teško uopće imenovati – ambijentalno-jazzy nešto, s dozom industrijalno-poppy nečega. Sva tri su (naravno, svaki na svoj način) vrlo dobri, a jedino što me je pomalo smetalo su bili vokali. Naime, curke (dvije sestre – Esme i Sidonie Hand-Harford) su pjevale suglasno i s puno jeke, u pravoj twee-pop maniri, pa su mi zvučale kao da slušam…štajaznam…Bananaramu. Nije da taj stil pjevanja ne pristaje uz glazbu, ali meni baš nije „sjeo“.

Kako „jedina vječna na Svijetu mijena jest“, The Orielles su (opet) sve promijenili, ali ovaj put doslovno „iz korijena“. Only You Left je navodno nastao pod utjecajem Sonic Youth i…pazi sad…death-metala. Srećom po mene, ovaj drugi utjecaj se baš ne da zamijetiti. Kako bilo, ovo što već dva dana gotovo neprestano prolazi kroz moje slušalice/auto-zvučnike je faking-sjajno. Odmah ću vam reći da, nakon lanjskih Geese, nisam očekivao da će me netko ovako pozitivno šokirati, pa ne mogu odoljeti da vas ne pozovem da se uputite u avanturu i poslušate ovo čudo.

Avantura počinje reskim gitarskim lickom, položenim na podlogu od čvrstog bubnjanja i zaigranog basa, i koji vas baca lijevo-desno, pa vas zavrti i spusti na mekani jastučić od pomalo mračne ritam sekcije, a onda se malo udalji i pretvori u (opet) pomalo jazzersko glavinjanje dok vas prati shoegaze vokal sa (opet-opet) pomalo Liz Fraserovskim* fraziranjem. Nastavlja se u sličnom tonu, ali nešto „mekše“ i rokerski prijemčivije. Pa se odjednom pojavi nekakva violina za koju to nikada ne biste rekli, ali „paše k’o budali šamar“ – otprilike isto ste prvi put pomislili kad vam je netko rekao da probate slanu karamelu. Stvari se malo „zagovnaju“ pa vas iza ćoška dočeka mračni, prigušeni rif (možda je tu tračak onog spomenutog death-metala?) koji se u par minuta pretvori u resko „prangijanje“ po gitari koje zvuči kao neki darkerski jangle. To pak završim nekakvim tušem i odnekud iznikne nevjerojatno nježna akustična gitara s krasnom fingerpicking dionicom. E…u tom trenu shvatite da stvari više nikad neće biti „normalne“.

Slijedi vam malo elektronike (samo malo) i nekakve beat mašine a la nekad popularni The XX. Pogađate, ni to ne traje. Eto nam klavirske dioničice, pa kad su ove elektronske naprave zamrle, uskaču perkusije koje isprate mantrično pjevanje i nevjerojatna, jazzerska minijatura na basu, pa onda najednom upadnete u neko prekrasno vrludanje po gitari, praćeno nešto skromnijim vrludanjem po basu, pa se ta gitara resko razlije i povuče u vrlo nježni „pozadinski“ jangle, a javlja se čisti djevojački vokal praćen jednim muževnim baritonom, koji će vas (uz opet malo violine) odvesti na nekakav „side-trip“, u lijepu šumicu, gdje se sunce probija kroz krošnje stoljetnih…recimo…breza.

I to nije sve! Tek ste na pola puta.

Ako ustrajete, dočekat će vas opet malo reske gitare za početak, a onda snena gitara preuzima podršku i prede, uz čvrsti bas i šapat vokala. E, pa kad ste to preživjeli čeka vas nešto što nećete lako zaboraviti. Nježna arepeggio uspavanka koja vas jednostavno mora raznježiti i smekšati dovoljno da vas pripremi za još prekrasniju pjesmicu kakvu biste očekivali od starih, dobrih The Sundays, s pokojim upadom električne gitare kojega se ne bi posramio ni još stariji i još bolji Carlos Santana. Malo pojačavamo psihodeliju i uz malo rejdiohedovskog ritma i eterični vokal idemo dalje, dok gitara mantra jednostavne i efektne lickove koji se pretvore u nekakav nježni, krajnje atmosferični jangle i završava u čistoj suprotnosti sa „oštrim“ početkom. Ne znam za vas, ali ja idem iz početka…

Dakle, a da se vratim na početak, ne mogu vam riječima prepričati ovu divotu. Ne mogu nabrojati sve moguće utjecaje koji se ovdje mogu ćuti, a uz to, nema nikakve šanse da na ovo nalijepim neku žanrovsku odrednicu. Mnogi današnji bendovi su na neki način „opterećeni“ sedamdesetogodišnjom poviješću rock i pop glazbe, jer su lako usporedivi s nečim što se već dogodilo. Međutim, kao i moji lanjski favoriti Geese, The Oriolles su vješto iskombinirali sve što su od svojih uzora čuli i to nadogradili svojim jedinstvenim senzibilitetom i vrhunskom svirkom, jer ova ekipica (prije svega) stvarno zna svirati, a što je relativna rijetkost među DIY indie bendovima. Jednostavno je nemoguće presuditi jeli bolja gitara koju svira jedini mladić u bendu (Henry Carlyle Wade) ili je bolja neka od sestara u ritam sekciji. Suludo je reći da je riječ o minimalističkom albumu jer je zvučna slika uglavnom lijepo „popunjena“, ali nema tu nikakvih velikih orkestracija. Zaključak je da su The Orielles (jer ne nalazim nikakve podatke o drugim producentima) majstori i u inženjersko-producentskim poslovima – dok uživate u ovim zvukovima, brzo ćete shvatiti da je tu sve vrhunski i minuciozno posloženo. A opet…niti u jednom trenutku nemate osjećaj da je išta na ovome albumu fejk i zanatski. Kao i svaki drugi veliki album, i ovaj će vas „uloviti“ i odvući u svoju jedinstvenu atmosferu. Ona jest melankolična i sjetna, ali ni u jednom trenutku ne prelazi u „crnjak“, jer je istovremeno i topla i iskrena i (ponegdje) živahna.

Jednostavno, The Orielles su fantastični i gotovo! Kraj priče. Ako se mene pita, ovo je album godine. Učinite si uslugu i kliknite na neku od donjih dohvatnica (ako niste znali, to vam je nova hrvatska riječ za „widget“).

*Za neznalice, Elizabeth (Liz) Frazer je najbolji vokal ikad. Guglajte, kad već nemate pojma.