The Black Crowes / A Pound Of Feathers

Album A Pound Of Feathers objavljen je u petak 14. ožujka 2026., kao deseti studijski album benda Black Crowws.  Ponovno je kreiran u suradnji s producentom Jayem Joyceom i preko njihove izdavačke kuće Silver Arrow. Prva dva objavljena singla bila su “Profane Prophecy” i “Pharmacy Chronicles” 9. siječnja 2026., a treći singl, “It’s Like That”, stigao je 28. siječnja.

Albumi Shake Your Money Maker (1990.) i The Southern Harmony and Musical Companion (1992.) definirali su zvuk i identitet Black Crowesa unutar južnjačkog rocka, bluesa i stonesovske glazbe i estetike. A Pound Of Feathers (2026.) dokaz je kako taj identitet ni danas nije potrošen. Dapače, on sada zvuči iskusnije, prljavije i manje zainteresirano za to da se nekome išta dokazuje. Black Crowes više nisu gladni klinci koji osvajaju pozornicu; oni su bend koji zna da je preživio dovoljno raspada, ega, povrataka i prokletstava da si može dopustiti album snimljen brzo, instinktivno i bez pretjeranog ulaštenog cinizma. 

Prvi objavljeni singl, “Profane Prophecy”, dobar je odabir za početak kampanje za ovaj album. To je pjesma koja ne kalkulira, odmah kreće s cowbellom, rifom i onim poznatim Crowesovskim osjećajem kao da su se Stonesi, Facesi i južnjački soul našli u istoj zadimljenoj prostoriji i odlučili ne izlaziti do jutra. U njoj ima samohvale, razmetljivosti i namjernog rockerskog pretjerivanja, ali baš u tome i jest šarm: Black Crowes ne glume ka su nešto drugo osim benda koji još vjeruje u riff kao način života. Službena objava benda opisala ga je kao pjesmu koja postavlja smjer cijelog albuma, a i kritike ga poimanju kao eksplozivan, duhovit i vrlo “crowesovski” početak.  Istoga dana objavljena je i “Pharmacy Chronicles”, i to je bio pametan kontrapunkt. Da je album najavljen samo s “Profane Prophecy”, moglo bi se pomisliti da nas čeka još jedna ploča koja će cijelu kartu odigrati na boogie, swagger i staru školu razvrata. “Pharmacy Chronicles” otkriva drugu stranu. To je sporija, zamišljenija, melankoličnija pjesma, s onim rokerskim osjećajem s početka devedesetih, a to je rockersko jutra poslije, kada parfem, šampanjac i grijeh više ne zvuče kao trijumf nego kao mamurluk. Upravo tu Black Crowesi zvuče najzrelije: ne odriču se mita o rock and rollu, ali više nisu slijepi za njegovu prazninu. Izdvojio bi ovu pjesmu kao jednu od emocionalno najjačih na albumu, jer iza svih poza konačno proviri i svijest o cijeni svega toga. Treći singl, “It’s Like That”, objavljen 28. siječnja, potvrđuje kako album nije zamišljen kao linearan povratak starom zvuku nego kao njegovo razigrano rastezanje. U pjesmi se osjeti i onaj glam feeling, šezdesetaški blues i prljavi groove sedamdesetih, a pritom ne zvuči ni muzejski ni nostalgično na dosadan način. Kao singl, “It’s Like That” možda nije odmah tako upečatljiva kao “Profane Prophecy”, ali savršeno pokazuje kako album diše s više zaigranosti, više ritma i više slobode nego što bi se očekivalo od benda koji bi vrlo lako mogao igrati samo na kartu vlastite reputacije. Nakon singlova, album se najbolje upoznaje kroz nekoliko ključnih pjesama. “Cruel Streak” drži rani momentum ploče i pokazuje kako Rich Robinson još uvijek zna izvući rif koji ne zvuči kao puka stilska vježba.  To je komad tvrdog, hard rocka koji miriše na pozornicu i znoj, bez puno komplikacije, ali dovoljno  da opravda svoje mjesto odmah pri vrhu trackliste. “Do The Parasite!” dodatno podiže prljavštinu i garažnu napetost, s riffom koji više struže nego teče, kao da bend namjerno malo gura stvar prema rubu raspadanja. Upravo tu Black Crowesi najviše podsjećaju na bend koji još uvijek vjeruje u fizičku snagu rock pjesme, u bubanj koji gura naprijed i Hammond koji iza svega ostavlja miris stare škole. Posebno su zanimljive pjesme koje blago izmiču očekivanom obrascu. “High And Lonesome” po naslovu sugerira nešto posve drugo, a zapravo se otvara prema mekšem, gotovo AOR-soul prostoru, uz detalje koji joj daju toplinu i širinu. “Queen of the B-Sides” je kratka, gotovo usputna, ali upravo zato efektna. Djeluje kao mali nakrivljeni portret nekoga tko je ostao na rubu velikih priča, ali je ipak dovoljno upečatljiv da mu se posveti vlastita pjesma. “Blood Red Regrets” je ona pjesma na albumu koje šire zvučnu sliku i unose tamniji ton. Jedna od ambicioznijih skladbi, s prizvukom grandioznosti i blagim orkestralnim ili barem “većim” zahvatom u aranžman. Na završnici ploče stvari postaju još zanimljivije. “You Call This A Good Time” zvuči kao pjesma koja je praktički već nacrtana za koncertni život: ima pogon, ima zarazni refren i onu vrstu polu-ciničnog polu-oduševljenog stava koji Black Crowesi znaju prodati bolje od većine svojih vršnjaka. “Eros Blues” djeluje kao komad na kojem si bend dopušta nešto više kretanja i promjene raspoloženja, dok “Doomsday Doggerel” zatvara album u težem, mračnijem i gotovo apokaliptičnom tonu. 

A Pound Of Feathers nije album koji će promijeniti tijek rock glazbe, ali to mu nije ni cilj. Njegova snaga je u tome što pokazuje kako Black Crowesi još uvijek mogu snimiti ploču koja zvuči živo, opasno, raskalašeno i dovoljno samosvjesno da ne postane karikatura vlastite prošlosti.. Ako je Happiness Bastards bio povratak, onda je A Pound Of Feathers potvrda kako povratak nije bio slučajan ni isforsiran. Black Crowesi više nisu mladi, ali i dalje zvuče kao bend koji zna kako praštiti iskonski rock and roll.