Bill Callahan / My Days of 58

I tako…napuniš 58 ljeta i mnoge ti stvari dođu „iz guzice u glavu“, pa sjedneš u sobu, uzmeš gitaru i opjevaš svu tu novostečenu mudrost. E sad…to može proći ako imaš talenta za pisanje pjesama, ali što ako baš nisi nadaren? Pišeš loše recenzije za neki portal, u nadi da će netko to pročitati.

Srećom, stari, dobri Bill Callahan je talentiran glazbenik, pa nam je lijepo isporučio svoju (u 58 ljeta) nakupljenu mudrost na najljepši mogući način – duplim albumom (60 min) punim krasnih, elegičnih pjesama. Što je baš super za mene, jer sad i ja mogu graditi na tom temelju, pa ispisati hrpu gluparija koje će valjda netko pročitati. Dakle, za početak…hvala, generacijo!

Ako do sada niste upoznali lik i djelo ovoga gospodina, krajnji vam je čas. Unatoč bogatstvu današnje tzv. indie-folk scene raznim bendovima i kantautorima, Bill značajno odskače od konkurencije. To je dokazao sa deset solo albuma (ovaj mu je jedanaesti!) koje je počeo isporučivati kad je, prije dvadeset godina ugasio svoj bend Smog, a koji su redom svi (najmanje) vrlo dobri. Njegova je glazba oduvijek bila kontemplativna, tiha i suzdržana, a takav je i My Days of 58. Na koncu, zašto bi se čovjek sad išao mijenjati na pragu 60 desetljeća – pa nije valjda Robert Smith da bi sad najedanput iz živahnog srednjovječja uskočio u sarkofag. I to je, zapravo, najbolja vijest za sve štovatelje lika i djela našeg Billa. On, naime, vrlo trezveno i racionalno sagledava svoj život („..now I’m pushing sixty…“), a ne umire od straha pred „izvjesnim“.

Billova je poezija jednostavno-prekrasna. Istovremeno je direktna i razumljiva bez da je imalo prvoloptaška. K tome, istovremeno je mudra bez pametovanja i lirska bez ijednog zrna patetike. Da skratim, u današnjoj glazbi se na prste jedne ruke mogu nabrojati stvarno veliki poete, a Bill je definitivno jedan od njih. Evo i dokaza:

I use my computer

To pass the time

Search for whatever

Crosses my mind

It really brings out the worst in me

I read things I shouldn’t read

I’ve seen things no man should ever see

Pretpostavili ste već…My Days of 58 je zbirka izrazito intimnih ispovjedi i razmišljanja o svemu čemu je valjalo posvetiti više od ograničenog vremena kojeg imamo, ali, jbg, nije se stiglo. Manji čovjek od Billa bi se rascmoljio, ispričavao svima i svakome,  kukao do neba i molio za oproste. No, pametan i talentiran kakav jest, Bill neće tratiti ni trenutka na isprazne tlapnje, već će otvoreno govoriti o razlozima zašto se sve dogodilo tako kako jest, i dat će vam jasno do znanja što misli o vrlom novom Svijetu („Computer“), a ubacit će tu i poneki savjet:

It’s important to not treat your lifeboat into a yacht.

A glazba? Kako i priliči ovim osobnim pjesmama, čini se kao da je Bill sve ove pjesme odsvirao na akustičnoj gitari u svojoj sobi. Pa je onda snimku odnio u studio i okupio ekipu koja ju je upotpunila raznim puhačkim divotama (saksofon, trombon, rog, klarinet), gitarama (električna, pedal steel, tamburica i diskretni bas), nešto malo udaraljki i krasnim back-vokalom stanovite Eve Searls. Unatoč svoj sili nabrojanih instrumenata, aranžmani djeluju minimalistički i potpuno u suglasju sa poezijom. Sve to čini album izuzetno ugodnim za slušanje, a Billov ugodan bariton će vas zajamčeno uvući u atmosferu i potaknuti da i svoj život sagledate sa odmakom i trezvenošću koju ne biste ni sami od sebe očekivali.

Prva na tom putu, „Why Do Men Sing“ će vas zasigurno oduševiti. Krasna je to balada na kojoj sve nekakao „štima“, unatoč činjenici da svaki instrument ima neki svoj život. Svakako obratite pozornost na električnu gitaru koja solira negdje u pozadini dok rogovi i trombon popunjavaju zvučnu kulisu, a spomenuta Eve Sears odjekuje Billove riječi zvonkim sopranom.

Podsjetit će vas Bill ovdje i na Nicka Drakea (uvod u „The Man I’m Supposed To Be“) i na Loua Reeda, kojega negdje i spominje kao „frenda“, a pojedine dionice će vam evocirati uspomene na Astral Weeks, ako zbog ničeg drugog, onda zbog tih međuigri instrumenata. No, meni najbolja stvar na albumu je (većinom) narativno „otpjevana“ „Pathol O.G.“ koja je ujedno i najduhovitija i „najpametnija“.

Vidim da će Bill najesen odraditi nekoliko koncerata u Europi. Nažalost, ne dolazi nam nigdje blizu – Amsterdam je najbliži. Baš šteta, rado bih ga odslušao uživo. Nekako mi se čini da ga njegova autohtonost čini baš sjajnim za žive nastupe. No, ostaje nam My Days of 58 za svakodnevno uživanje i otkrivanje novih detalja i finesa u odličnoj zvučnoj slici, te novih, skrivenih mudrosti u sjajnim tekstovima. A već se veselim nekim budućim days of…recimo…68.