Zbog osobnih i profesionalnih razloga povezanih s godinama i naporima koje nosi život na turneji, Paul Simon se 2017./2018. otisnuo na oproštajnu “Homeward Bound – The Farewell” turneju. Turneja je obuhvatila i Europu, no sve datume je potvrdio vrlo daleko od Hrvatske. U međuvremenu su se pojavili i izvjesni problemi sa sluhom pa se činilo kako više nećemo imati priliku vidjeti i čuti uživo jednog od najvećih pjesnika i glazbenika popularne glazbe 20. stoljeća. Osam godina kasnije zdravlje se stabiliziralo, a 84-godišnji Paul Simon, željan koncertnih nastupa i prenošenja svojih stihova među publikom, uputio se na prvu (veliku) turneju od tih, pa sad već i dalekih godina.
Europski dio turneje “A Quiet Celebration” započeo je proteklog tjedna s tri koncerta u Pragu (9., 10. i 12. travnja). Kako je riječ o Hrvatskoj najbližoj destinaciji, izbor je bio sasvim logičan. Odabrali smo drugi koncert, a posebnost ovog koncerta bila je i što je na njemu bio prisutan Petr Pavel, predsjednik Češke. Petr Pavel općenito među Česima uživa reputaciju prizemljenog i modernog političara, koji prati i uživa u popularnoj glazbi i kulturi, pa je pojavljivanje na koncertu Paula Simona odražavalo tu sliku. Isprva nisam primijetio o čemu se radi, kada je cijela dvorana ustala i počela pljeskati, uočio sam da je među prvim redovima grupica ljudi, no tek nakon što sam među oduševljenom masom uspio bolje pogledati shvatio sam o kome se radi. Koliko je prizeman i “ljudski” državnik govori i činjenica da nije sjeo negdje među prve redove, već nekoliko redova iza, među publiku.
Sam Kongresni centar, u kojem se održao koncert, impresivan je betonsko-stakleni kompleks na brežuljku iznad Praga, s velikim dvoranama i panoramom grada. Smjestio se u neposrednoj blizini Vyšehrada, dvorca smještenog također na brežuljku uz rijeku Vltavu. Za posjetitelje Praga, koji su ujedno i pohodili koncert, šetnja od centra Praga do Kongresnog centra mogla je biti i turistička-kulturno-povijesna obzirom da se na putu može naići na nekoliko interesantnih točaka vrijednih makar samo i usputne posjete, a jedna od takvih je upravo i Vyšehrad, za kojeg se veže legenda da je mjesto prvog naselja na području današnjeg Praga, no ono što nije legenda već gola činjenica je da se kompleksu Vyšehrada nalazi i Vyšehradsko groblje na kojem su, među ostalima, pokopani Smetana, Dvoržak, Mucha i Čapek.
Svega nekoliko minuta nakon što se češki predsjednik smjestio na svoje mjesto počeo je i sam koncert. Paul Simon je lagano došetao na pozornicu, uvodno se obrativši publici riječima kako je počašćen što svira za predsjednika te je uz to dodao da je prije samog koncerta razmišljao hoće li kazati da mu je žao što to ne bi mogao reći za koncerte u svojoj domovini, ali da je ipak odlučio da to neće kazati. Očekivano, uz osmjehe, dvoranom se prolomio snažan pljesak.
Koncert je, kao svi koncerti na ovoj turneji, podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu Simon je u potpunosti izveo svoj posljednji studijski album, Seven Psalms, gotovo liturgijsko djelo koje kroz kontinuiranu glazbenu cjelinu promišlja vjeru, smrtnost i smisao života. Riječ je o albumu za koji je i sam Simon naglasio da je namijenjen za slušanje u “komadu”, redom od početka do kraja. Nije, stoga, neobično da ga je odlučio izvesti cijeloga jer bi razbijanje tog koncepta i uvrštavanje pojedine pjesme u postojeću setlistu dovelo do gubitka smisla samog djela i Simonove ideje. Na koncu, radi se o njegovom recentnom albumu pa je i nekako logično da je naglasak bio na njemu.
Upravo taj dio koncerta bio je relaksirajući, gotovo meditativan, na momente orijentalno ritmičan. U posljednje dvije pjesme, posljednja dva psalma, Simonu i pratećem bendu na pozornici se kao prateći vokal pridružila Simonova supruga Edie Brickell, i sama glazbenica.
Kako se radi o jednom jedinstvenom djelu tako i nije bilo pljeskanja između pjesama, gotovo da nije bilo niti prekida, a samu promjenu pjesama mogli ste “osjetiti” početkom svake pjesme kroz njezin naziv na video zidu.
Obzirom da je predsjednik bio u publici, satnica se striktno poštovala pa je tako drugi dio koncerta počeo nakon točno 20 minuta pauze, u 21:10. U tom drugom dijelu dobili smo čitav spektar boja i “hrane” za sva osjetila. Vrhunski bend sastavljen od 12 (ako sam dobro izbrojao) članova činili su i Steve Gadd na bubnjevima, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih studijskih bubnjara u industriji, prepoznat po ulasku u Dvoranu slavnih modernih bubnjara 1984. godine te radu s čitavim nizom glazbenika s A liste, od kojih se ističu: Simon & Garfunkel, James Taylor, Chick Corea, Randy Crawford, Eric Clapton, Paul McCartney, David Gilmour, da navedem samo neke. Uz njega, na basu je bio Bakithi Kumalo, jedini živući član originalnog “Graceland” benda, kako ga je Paul Simon predstavio najavljujući pjesmu “Under The African Sky”, a čije je upečatljivo sviranje naglašeno u, primjerice, “You Can Call Me Al” s albuma Graceland.
Ovaj spoj izvrsnih glazbenika tvorio je takvu šarenu zvučnu kulisu korištenjem raznih instrumenata da ste na momente imali dojam kako se nalazite u Disneyevom animiranom klasiku nastalom prije više od pola stoljeća, onom gdje se glazbom dočaravala raskoš ili ljepota pejzaža i krajolika. Svemu je dodatno pridonosila i nevjerojatna akustika same dvorane. Ako perfektna izvedba benda nije odavala pravu “starosti” pjesama, no tek krhki, pomalo drhtavi glas Paula Simona stavljao je stvari u kontekst i otkrivao njihovo pravo godište.
Pričao je Simon između pjesama kratke crtice o tome kako su pojedine pjesme nastale. Tako je otkrio da je “The Late Great Johnny Ace” inspirirana događajem iz njegove mladosti, kada je kao 13-godišnjak čuo vijest da se glazbenik Johnny Ace slučajno ubio igrajući ruski rulet.
Drugi dio koncerta obuhvatio je njegov solo opus, ali i nezaobilazne klasike dua Simon & Garfunkel. Poseban je bio početak izvedbe velikog klasika Homeward Bound koji je započeo s laganom uvodnom melodijeom pjesme (ako dobro pamtim) Kathy’s Song, da bi nastavio sa Sound Of Silence i na kraju pretočio u predivnu Homward Bound.
50 Ways To Leave Your Lover je zvučala posebno očaravajuće s instrumentalnim jazzy dijelom. I uopće su intrumentalne vinjete u pjesmama funkcionirale odlično i fascinirale svojom ljepotom. Koliko je bend moćan i uigran posebno je došlo do izražaja u The Cool, The River.
Bis od tri pjesme činile su dvije od Simona & Garfunkela. The Boxer je izveo s bendom, baš kao i cijeli koncert, dok je posljednju, The Sound Of Silence, izveo sam, s gitarom, bez raskoši svjetla i zvuka tek s jednim reflektorom koji ga je osvijetlio. Bolji završetak, tako topao, intiman i emotivan, nismo mogli poželjeti.
