Swingers / Zapleši Twist

Grupu Swingers 1999. godine osnovao je američkim swing revivalom nadahnut Robert Mareković, inače radijski i televizijski voditelj te novinar, prije toga član i suosnivač grupe Fantoma (prvog imena Voodoo Cats), čiji je dio bio i danas poznati novinar ljudske znanosti te pisac znanstvene fantastike Krešimir Mišak. Od samih početaka posvećena je glazbenim žanrovima poput swinga, rockabillyja, twista, calypsa i mamba, koji se prvenstveno povezuju sa starijim generacijama, odnosno dobom kada se slobodno vrijeme, prije nego igdje drugdje, provodilo na plesovima na kojima su svirali ili manji swing te jazz sastavi ili orkestri zabavne glazbe.

Prvi nastup glazbenici su izveli u zagrebačkoj Tvornici kulture iste godine kada su se i okupili. U narednim godinama predstavili su niz (uglavnom) engleskih i talijanskih obrada te snimili pokoji album (do izdanja o kojemu je riječ, grupa je nanizala sedam njih), ali najviše pažnje za svoj rad ipak su dobili 2007. godine kada su objavili album Samo jednom se ljubi – tribute to Ivo Robić, za koji su primili Porin u kategoriji najbolji album zabavne glazbe. Na njemu su ugostili brojne hrvatske pjevačice i pjevače, poput Nine Badrić, sestara Ivane i Marije Husar, Olivera Dragojevića te Massima, no posebnu pozornost skrenuo je prvi posthumni duet u Hrvatskoj, naravno onaj s Ivom Robićem, s kojim su izveli pjesmu Jabuke i trešnje.

Raznorazni dueti Swingerse obilježili su i prije (te poslije) toga, a isto vrijedi za obrade te prepjeve repertoara uglavnom četrdesetih, pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, mada grupa povremeno predstavlja autorske pjesme. Jedna zadnjih takvih je Ful kul, s kojom je nastupila na prošlogodišnjem hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije Dora, a jednako zanimljivo (i donekle logično) je njezino pojavljivanje u popularnoj televizijskoj seriji Dnevnik velikog Perice.

Zapleši Twist od svega navedenog drastično ne odstupa. Na njemu gostuju Neno Belan (Čuvaj me, pazi me), Drago Diklić (Sunny), Gelato Sisters (Bikini) i, dakako posthumno, Robić (Srce, laku noć). Kako i govori podnaslov (Tribute album), radi se o pop te rock posveti legendarnima Robiću, Arsenu Dediću te Dikliću, koji su karijere započeli baš pedesetih ili šezdesetih godina, kada su na hrvatskoj glazbenoj sceni sveprisutni bili prepjevi svjetskih hitova. Iz tog su razloga na ovaj uradak uključene melodije Sedamnaest ti je godina tek (iza izvorne izvedbe stoji Robić), Zapleši Twist (Dedić), Bikini (Trio Tividi), Svi trče oko male Sue (Bijele strijele) i mnoge druge, među njima nekolicina pjesama koje su obilježile kasnija desetljeća (recimo Kao ti Parnoga valjka, Sve gradske bitange Prljavog kazališta i Ona nije ovdje Animatora), dok autorski dio zastupa Ljubavi moja (Mia Bella), koju potpisuje Dalibor Pirc. Uz tu se kao bonus pjesma nalazi američki ljubavni klasik Unchained Melody Alexa Northa i Hya Zareta iz 1955. godine.

Sastav, koji čini poveći broj glazbenika, za taj je album također primio Porina za najbolji album zabavne glazbe. Svakako nema nimalo dvojbe da su grupe tipa Swingers s raširenom puhačko-trubačkom sekcijom, u dobi u kojoj je glazbu počela stvarati umjetna inteligencija, izuzetno važne. Ako ne radi drugoga, zbog toga što čuvaju tradiciju sviranja i slušanja glazbe uživo te slušateljstvu prenose energiju koja može proizaći isključivo iz pozornice, odnosno pune dvorane (a ne snimke ili matrice). Osim toga, oživljavaju glazbu iz razdoblja kada su tu pisali komponisti i poeti, a uz to mlađim generacijama približavaju pjesme, autore te njihove izvođače, za koje inače možda nikada ne bi ni saznali (kamoli obogatili njihovo glazbeno-povijesno znanje). Prema tome, reinterpretacijska i dokumentaristička uloga grupe ogromna je.

Ali samo nagrađivanje, unatoč tome, poprilično zabrinjava jer bismo itekako teško tvrdili da se bilo interpretacija ili cjelokupna izvedba odabranih pjesama nalazi na visokoj umjetničkoj razini, ponajmanje vokalno.

Kao prvo, album sadrži prepjeve i priredbe tako zvanog klasičnog (američkog i hrvatskog) repertoara, radi čega nagrada umanjuje važnost autorstva. Drugi je razlog da niz odabranih pjesama donosi zanemarivu dinamiku, što znači da su sadržajna i tematska zaokruženost (fizičkih izdanja, koja nikada ne bi trebala sadržavati samo određeni broj pjesama nego i priču, dodatnu vizualnu komponentu, društvenu, odgojnu ili bilokakvu drugu notu) zanemarene. I možda čak najvažnije: dok instrumentalni dio još pokazuje neke vještine glazbenika, u vokalnim dionicama prevladavaju nedostaci – nema kontrole glasa, veselja ni emocije. Mareković, kao glavni, jedini vokalist, ima lijepu, toplu boju, za koju je karakterističan lagani vibrato koji najviše dolazi do izražaja pri završetku fraza. Ali, za razliku od toga, njegovo je artikuliranje pretjerano (djetinjasto i školsko), a izvedbe automatske, čak robotske.

Rezultat toga je da grupa Swingers, prije nego kao sastav koji se poklanja glazbi prošlih vremena i tu istu vraća u (novi) život, zvuči kao grupa pomalo ostarjelih dječaka koji su se ponovo okupili na događaju povodom obilježavanja završetka osnovne škole, te im je jedini cilj zabaviti se. A to, dakako, nije nimalo dovoljno za primanje najprestižnije glazbene nagrade u Hrvatskoj, jer bi ta uvijek trebala pozornost skrenuti na glazbena izdanja sa širim umjetničkim i društvenim odjekom.