Exodus / Goliath

Najvažnija novost vezana uz proces ‘pripreme i izrade’ novog, 12. studijskog albuma thrash ikona Exodus bila je povratak pjevača Roba Dukesa.

Zamijenio je Stevea „Zetra“ Souzu, istog onog koji je njega zamijenio nakon albuma „Exhibit B: The Human Condition“ (2010). A još prije toga Rob je, nakon povratničkog „Tempo of The Damned“ (2004) zamijenio Stevea. I tako ispadne da je Dukes nasljednik vlastitog nasljednika.  

Generalno, vlasnici jednog od najznačajnijih thrash metal albuma uopće, „Bonded by Blood“, jedinog kojeg su napravili s pokojnim pjevačem Paulom Baloffom davne 1985. godine, nisu baš imali postojanu karijeru. Albumi nakon spomenutog nisu naišli na jednak odjek, što je, uz ostalo, imalo i utjecaj na promjene u postavi. Prije svega one na poziciji pjevača. Devedesete su, recimo,  bile i više nego turbulentne, pa su se tako 1993. raspali, pa se po dva puta i sastali i rastali, da bi se od 2001. godine konsolidirali i otada su kontinuitet na sceni. 

Diskografski su (nanovo) aktivni od poviše spomenute 2004., a „Goliath“ je stigao pet godina nakon „Persona Non Grata“. Ujedno, on označava i nastavak svojevrstnog ‘egzodusa’ bendova iz Nuclear Blasta u Napalm Records. 

Dakle, ono na što su fanovi Roba Dukesa naučeni s prošlih izdanja dočekalo ih je i ovdje. Jurišno-galopirajući, razorno-rasparajući, ljuti, bijesni i krvoločni vokali, dosta opsežnog raspona, sigurno je nešto što će ih i više nego zadovoljiti. Gary Holt dokazani je gitaristički majstor i njegov rad, u kombinaciji s Leeom Altusom, spada u vrh thrash metala. I ovdje slojevit, sočan, čvrst, ali i vitalan, s napetim, energičnim i direktnim riffovima i kontroliranom dozom melodija u solo dionicama.

Snažna potpora, više onako tutnjajuće bučna, no staloženo pulsirajuća, dolazi od bas linija Jacka Gibsona, a razorni bubnjevi Toma Huntinga uokviruju stjenovitu potporu ritam sekcija.

Premda primarno on to jeste, „Goliath“ nije ograničen na thrash metal. Uključuje elemente različitih žanrova, poput progressive, alternative, groove, melodic–death, doom ili heavy metala, što ga čini masivnijim, na trenutke težim, ali zato zanimljivijim i istraživački izazovnijim. 

Primjer tome nalazimo u poprilično mračnoj pjesmi „The Changing Me“ savitljivog tempa i melankoličnih melodija, koja govori o mentalnom zdravlju, a snažna vokalna suradnja Roba i Petera Tägtgrena (Hypocrisy, Pain) daje snažan dubini, oštrini i snazi.

„Promise You This“ je protočnija pjesma razigranijih baseva i heavy soliranja, uz jak himnični osjećaj, a tipičnijih thrash metal obrazaca pronalazimo u „311“, „Hostis Humani Generis“ i  „Beyond the Event Horizon“. „Violence Works“ se otvara iznenađujućim funky-disco ritmovima, no u većem je dijelu energičan thrash-groove naslov dominantnog srednjeg tempa.

Naslovna pjesma „Goliath“ počinje u doom stilu, sa sporim, tmurnim, zamagljenim basom praćenim glasnim gitarskim riffovima i niskim vokalima. Sporijeg je do srednjeg tempa u svojoj cjelovitosti, s povremenim prijelazima energije u agresiju po svim vokalno–instrumentalnim razinama, dok je ‘sramežljivi’, mračni gudački dijelovi za koje je zaslužna Katie Jacoby, uvode u svijet naglašene dramaturgije. Top pjesma.

Gigantska, gotovo 8-minutna thrash–heavy–doom pjesma “Summon of The God Unknown” jedna je od najboljih koje je Exodus (točnije Gary Holt) ikada komponirao. Vođena srednjim tempom, ali i u tom okviru poprilično intenzivna, naglašenih epskih vrijednosti, progresivnih ideja i mračno-epskog ambijenta još je jedan Top naslov albuma.

Albuma koji je, nakon dobrog ulaska u nju uz albume Kreatora i Megadetha, potvrdio slutnje da bi ovo mogla biti bogata (i kvalitativno jako dobra) godina za thrash metalce. 

U iščekivanju da tako nešto u nadolazećim mjesecima naprave Anthrax, Death Angel i Overkill, (i) Exodus je potvrdio da je ‘old-school’ metal ekipa i dalje sposobna napraviti utjecajna studijska izdanja.

Probavljiva za sve fanovske generacije. Od onih najranijih, do nekih novih sljedbenika.