Megadeth / Megadeth

I tako, poslije 43 godine postojanja, 17 studijskih albuma, više od 30 glazbenika koji su ‘prodefilirali’ kroz bend, tisuće koncerata i 50-ak milijuna prodanih nosača zvuka (i slike) Megadeth nam je stigao do kraja svoga puta. Za sada onog vezanog uz svježu glazbu, a uskoro slijedi i posljednji silazak s pozornice. Kada će to točno biti još se ne zna, no kada god da bude, bit će to tužan dan za glazbu. Ono što možemo kazati u uvodu je to da se Megadeth s novim materijalom na dostojan način oprašta od svoje vjerne publike. 

Podsjetimo, kada su se 1983. godine razišli Metallica i David Scott Mustaine, mnogi su mu predviđali kraj ozbiljne karijere glazbenika. No umjesto toga, postao je jedan od ključnih elemenata metal scene, stvorivši ime koje je postalo institucija thrash, a i općenito metala. Generalno i relevantniji faktor thrash metal scene od bivših mu kolega.

Od najave izlaska albuma „Megadeth“, i potvrde da će biti posljednji u karijeri benda, pratila ga je poprilično jaka, od svih dosadašnjih vjerojatno i najjača, medijska potpora. Smišljene i(li) spontane, te su okolnosti, barem bi bilo tako za vjerovati, u prvom redu razloga što je prvi u povijesti Megadetha koji je ušao na 1. mjesto Billboardove ljestvice. No nije za zanemariti i činjenica da se radi o sasvim dobrom albumu. Nešto na što je Megadeth naučio svoje fanove, a i cijelu metalnu scenu. „Brz i žestok“, baš kako je svojedobno Dave najavio da će Megadeth biti. Možemo slobodno kazati da „Megadeth“ definitivno nije tek puki sentimentalni oproštaj, već (zadnja) potvrda da bend i u finalu svoje karijere ostaje vjeran sebi. Agresivnost, energičnost, beskompromisnost, nemilosrdnost i brzina, dopunjeni sa staloženijim ritmova srednjeg tempa, karakteristike su koje oblikuju i ovaj album. Kao motor cijele priče, Dave jednakom snagom, voljom i prkosom isporučuje svoje mrzovoljne i razdražljive vokale. Struktura smisleno uobličenih, napetih, uzbudljivih, smjelih, katkada i savršeno nesavršenih thrash riffova, pa i hevijaneriziranih solo-dionica, djeluje poprilično osvježavajuće. Re–freshano.U čemu značajan doprinos, kao i u tekstualnom dijelu, daje poletni mlađahni finski gitarist Teemu Mäntysaari (Wintersun). Čvrste, poput stijena podupiruće, fleksibilne i dinamične ritam sekcije Dirka Verbeurena i Jamesa LoMenza upotpunjuju dojam vrhunske tehničke preciznosti izvedbe materijala. Po kojoj je, uostalom, Megadeth odavno poznat i jedna mu je od ključnih karakteristika.

U pjesmama prve polovice albuma svoje će favorite pronaći obožavatelji žestine i brzine, dok ona druga nudi dosta više odmjerenijih ritmova srednjeg tempa. Nešto što smo već dali naslutiti. Tako ga otvara žestoki, urnebesni thrash metal obrazac „Tipping Point“, u „I Don’t Care“ se osjećaju sklonosti ka punku, a „Hey God!?“ je ambijentalni naslov koji bi se uklopio u koncept, recimo, „Youthanasie“. Motörheadovski speed-thrash metal ritam nosi pjesmu „Let There Be Shred“, a „Puppet Parade“ je memorabilniji melodični thrash, čiji se staloženiji ritam donekle ‘poklapa’ s onim iz „Another Bad Day“. „Made To Kill“ je još jedan tipičniji ‘naelektrizirani’ thrash, a „Obey The Call“ je, od svih ponuđenih, pjesma s najizraženijim heavy-thrash konceptom.

Koliko god da album kao cjelina ne odaje dojam da prevelike i značajne sentimentalnosti, što smo i naveli ranije, ambijentalna, pomalo sjetna, odjavna autorska pjesma „The Last Note“ u svojem glazbenom, a posebno tekstualnom, konceptu na nešto tako ipak upućuje.

Uostalom, uz naglašenu akustičnost, završava ovako:

…„Završna zavjesa pada, tihi je kraj svega.

Sada su to samo sjećanja u mom umu.

Samo svjetla koja blijede i imena, ako ikada više sviram.

Onda neka ova posljednja nota nikad ne umre.

Nikad ne umre.

Dali su mi zlato, dali su mi ime.

Ali svaki ugovor je potpisan u krvi i plamenu.

Dakle, evo moje posljednje volje, moje posljednje oporuke, mog podsmijeha.

Došao sam, vladao sam, a sada nestajem.“

Pa procijenite sami koliko u njoj ima (ili nema) sentimentalnosti.

Kao i to čija je verzija bonus-pjesme „Ride The Lightning“, jedne od rijetkih na kojoj je u doba Metallice radio Dave Mustaine, izražajnija, dojmljivija, oblikovanija, sređenija i uređenija. Kako god da odlučite, činjenica je da je prikladan tribute za kraj albuma. Za kraj jedne velike ere.

Ere koja je, kao i svaka, imala svoje uspone i padove, ali i era koja je, kao malo koja, donijela standarde koji nikada neće biti nadmašeni.

I za kraj još jednom podsjetnik. Ovo je bio posljednji album velikog thrash metal benda.

Vjerojatno i najvećeg.