Alfredo Rodriguez / ¡Take Cover!

Još se sjećam nasmiješenih i raspoloženih glazbenika  koji su jednu ljetnu večer pretvorili u festival dobrog raspoloženja; rado se sjećam rasplesanog i očaranog auditorija kojeg je u vrtlog raspojasano/hipnotičke glazbe uvukao ovaj mladi klavirist i njegovo odabrano društvo (Michael Olivera – bubnjevi, Jesus Bachiller – bas, Carlos Sarduy – truba i konge, te Alana Sinkëy – vokal . Ostvaren je s uspjehom spektar nekonvencionalne prezentacije, vitalne i svježe. Bio je to jedan od onih koncerata od kojih ne očekuješ mnogo, ali otkriješ jedno glazbeno blago prepuno ritmičnosti u sprezi sa pastoralnim zvučnim kulisama. Bio je to koncert jedne od večeri Makarskog jazz festivala koji je ugostio mnogo poznatih imena među kojima se spominjem odličnog koncerta Richarda Bone.

Alfredo Rodriguez, nastavljajući tradiciju kubanskih klavirskih velikana  na jedinstven način reinteprentira matične zvukove svoje domovine, uvijek pri tome dodavajući svoje začine u ritmovima koji animiraju i hrane dušu i tijelo, stvarajući neke nove romance pune harmonijskog razvoja, a u koje je autor utkao mnogo elemenata latino popa, salse, timbe, tanga, te naravno i neizbježnog jazza, stvorivši pri tome prepoznatljiv glazbeni idiom koji sa stereotipom nema baš zajedničkog nazivnika. Svojevrsni je to emocionalni ples nota kroz koje umjetnik neprestano slavi život.  

Rodriguezovo filtrirano sviranje prepuno je  osebujnog senzibiliteta s kojim doslovce kroz inventivne aranžmane preskače iz ritma u ritam u dobro posloženim i struktuiranim kompozicijama u kojima se često provlači sviračka repetitivnost koja zna odvući slušatelje u  pozitivno hipnotičko stanje.

Poznata je činjenica da ga je pod svoj patronat uzeo Quincy Jones, usmjerivši njegovu karijeru prema visokim pozicijama koje su mu omogućile sviranje s poznatim imenima, poput Waynea Shortera, Herbiea Hancocka, Patty Austin.

Na prethodnom (odličnom) albumu „Coral Way“ Rodriguez i društvo su kroz uvijek zarazne latino ritmove realizirali suportivnu terapiju, uobličenu kroz prepoznatljivo  zaraznu energiju i visoku radnu etiku, dokazavši pri tome timsku usklađenost i eksplicitno sviranje.

Album „Take Cover“ (pretpostavljam) autorov je izbor pjesama koje su mu u životu ili nešto značile, ili su mu se činile prikladne za odijevanje u neko novo ruho. Nekima (u stvari svim s albuma) amblemima popularne glazbe Rodriguez je kroz uvijek poslovično dobru svirku zalijepio na eleganciju kubanskih ritmova jazzersku improvizaciju kroz odlične realizacije njegovog „kućnog“ bubnjara Michaela Olivere, basiste Yarela Hernándeza, te uz gostovanja Pedrita Martineza – udaraljke, Alaina Péreza – bas, te kubanskog funkera Cimafunka – vokal.

Još jednom dokazana je i uspješno nadograđena Rodriguezova arhitektura glazbenog odabira, njegov glazbeni integritet, kreativna realizatorska stabilnost svih glazbenika u refleksiji nekih ljepših i plodonosnih vremena.

Iskreno i objektivno latino ritam je ograničeni format, Alfredo Rodriguez ga je proširio svojim osobnim začinima koji su mu dali skroz neki drugi život i pobudili interes i onih kojima latino nije primarna destinacija.

Jer kada majstor kao što je on posjeduje temelj, onda je nadogradnja infastukture pitanje varijacija koje u njegovom slučaju postaju gotovo taktilne. Rodriguez majstorski balansira između dvaju gravitacija – latino glazbe i jazza.

Klasičnom pop/rock formatu „sašio“ je novo odijelo koje ima konotacije i sa klasikom, te naravno s latinskim šarmom, riječ je o uvodnoj „The Final Countdown“. Temu iz filma „Pink Panter“ učinio je još više ukusnom, zavodljivom, te plesno neodoljivom. Neizbježna je bila i obrada „La Comparse“ autora Ernesta Lecuona koja je „obogaćena“ rapom, što mi se osobno niti malo ne sviđa, ali o ukusima ne treba raspravljati.

Rodriguez se „drznuo“ obraditi u (očekivanoj) superiornoj interpretaciji i Wonderovu „I wish“; vrlo je zanimljiv njegov doživljaj jedne od stožerskih pjesama svih vremena, riječ je o „Hotel California“. Gotovo je neprepoznatljiva verzija  „Oyo Commo Va“, Tita Puentea, inače najpoznatija u Santaninoj verziji; „Mission Inpossible“ posjeduje latino/swing ozračenje; bossa nova je primjetna u „Chariots of Fire“.

Album je tečan, razigran, neodoljiv, dinamičan u svom uspješnom ujedinjenju jazza s latinskim utjecajima, popa, u jedan apsolutno virtuozno odsviran produkt.