Cory Wong / Lost in the Wonder

Ovaj mladac, iskreni zaljubljenik i promotor funka ostao mi je dužan, ustvari, ne samo meni nego i svima koji su imali privilegiju prošle godine biti na njegovom koncertu na tvrđavi sv.Mihovil. Najkraći (ali i najslađi kako sam ga doživio) koncert ikad održan na toj prekrasnoj lokaciji nije bio rezultat nekog njegovog hira, ili pomanjkanja materijala; vremenski uvjeti  bili su jedini krivci za prekid njegovog koncerta koji je pobudio veliki interes, te je zaista mnogo obećavao.

Cory Wong odrastao  je u Minneapolisu gdje se podučavao sviranju klavira, gitare i basa po uzoru na RHCP i Pat Methenyja. S navršenih 20 godina odlučuje se profesionalno baviti glazbom. Godine 2013 postaje član Vulpecka, američkog benda opsjednutom funkom. Poznate su i njegove kolaboracije s bendom Fearless Fylers (u kojem svira  Mark Lettieri, član Snarky Puppy) , te sa švedskim triom Dirty Loops.

Majstor preciznog riffa, zarazne energije s kojom animira ne samo publiku, već i svoje prateće glazbenike, legitimni je nasljednik Neila Rogersa, veterana ovog glazbenog izričaja. Svojim pristupom i pozitivno zaraznom atmosferom na  koncertima svojim Fender Stratocasterom uz provjerenu ekipu glazbenika apsolutno luči velike doze serotonina. Ništa čudnog u činjenici da se očarani slušatelji interesiraju kada i gdje opet nastupa.

Jedinstvena mješavina funka,  kojoj uspješno  dodaje glazbene začine iz drugih stilova poput soula, jazza, R&B nije predodređena svakome na sviranje/korištenje, funk osim progresivnih akorda, zaraznih ritmova, složenih aranžmana, osebujnosti, kao i uvijek potrebne doze humora podrazumijeva prvenstveno glazbeno umijeće koje na ovom albumu neprestano eruptira iz pjesme u pjesmu svojom ritmičkom pokretljivošću, i dosljedno izborenom slobodom u inače pretpostavljenim harmonijskim ograničenjima.

Postoje i primjedbe vezane za repetitivnost njegovog glazbenog bukvara uz objektivno priznavanje njegove tehnike sviranja i poslovične energije koju ulaže u gotovo svaku notu. Mislim da su to prilično besmisene primjedbe, koje bi se istovremeno (neuspješno) mogle prišiti i na blues scenu.

Za razliku od prethodnika The Paisley Park Sessions, koji je kroz instrumentalne fantazije bio dokaz njegove predanosti funku, te nedvojbeni dokaz genijalnosti glazbenika koji su ga pratili, Lost in Wonder nam nudi neka nova rješenja. Prvenstveno mislim na vokalnu komponentu, te na brojna gostovanja koja su dala svoj obol ovom solidnom uratku. 

Uvodna „Stay with me“ uz vokalnu potporu Stephena Daya obečavajuća je naznaka što nas čeka u nastavku. Kroz naredne pjesme možemo čuti Eysiu Biro, Cody Fryja, Taylora Hansona, Thea Katzmana (vulpeck(, Devona Gilfilliana.

Iskreno, za mnoge čujem po prvi put, no siguran sam da Cory svoju glazbenu sudbinu ne bi prepustio bilo kome. Ovakva suradnja neodoljivo podsjeća na onu s kojom se svojevremeno proslavio Carlos Santana.

Zvučna slika je i dalje bogata (poslovni puhači instrumenti), bas i bubanj su u savršenoj korelaciji za održavanje dinamike na koju se „nonšalantno“ naslanjaju Coryjevi riffovi. 

„Better than this“ posjeduje   glazbenu raskoš u mješavini funka i soula, dok se u ostatku materijala može pronaći i koketiranje s urbanim popom.

Rekao bi da se ovim uratkom Cory pomalo distancira od njegovog „jednostavnog“  poimanja funka, uvijek „elastičnog“, uvijek rado slušanog, a  koji nije nikada bio poput „nemilosrdnog“ funk/jazza kojeg su prakticirali Earth,Wind & Fire, ili hip-hop funka RHCP. 

Ako se ovom materijalu može pronaći mana, onda se ona krije u kratkoći pjesama. Coryjeva gitara i dalje isporučuje, naoko jednostavne riffove, rekao bih, riffove s osmjehom.

Materijal s albuma nepobitan je dokaz autorovih talenata kao kompozitora, producenta, te nadasve odličnog gitariste, a koje je doveo na zaista aktualan, suvremeni nivo.

Zaista neće biti problem ljubiteljima dobre glazbe opetovano vraćati materijal na početak, baš kao što ja upravo radim.