Jay Buchanan / Weapons of Beauty

Više se i ne sjećam kako sam došao u kontakt s bendom Rival Sons, njihov album ( šesti po redu) iskreno me oduševio, te sam u kratkom roku napisao recenziju za Soundguardian, prethodnika PopRocka, našeg i vašeg omiljenog glazbenog portala; hvaleći pri tome „na sva usta“ materijal, a naročito vokalni senzibilitet, potentnost i dinamiku njihovog vokala, Jaya Buchanana. Pri tome sam ga iskreno usporedio (ne be osnova) s još jednim legendarnim vokalistom, s Paul Rodgersom.

Jay je odlučio (sasvim odlučan i siguran u svoje kompozitorske mogućnosti) napraviti iskorak u odnosu na svoju definiranu rock karijeru, te je na svom prvijencu ovim riječima kazao sljedeće: „Dok se glazba i dalje guši u tehnologiji, želio sam nacrtati  zemaljske slike.  Ugodno se osjećam, došao sam do točke u životu u kojoj više nemam izbora. Weapons of beauty je zvuk svega onoga što se nakupilo u meni, vrlo snažan da bi bio ignoriran. Iznenađujuće, nisam do sada osjećao ovakvu ranjivost koja me ujedno čini jačim i snažnim. Tišina je istovremeno bila i strašna i oslobađajuća. Pretpostavljam da mi pisanje o neprocijenjivoj boli  daje  dozvolu da donosim poklone najdubljim ponorima svog života“.

Da bi autentično mogao finalizirati i realizirati proslavu  romantičnosti i introspekcije ranjivog čovjeka, Jay se povukao u osamu u podzemni bunker bez prozora, pišući uz svjetlo voštanice, živeći jednostavan, gotovo korizmen život koji nije predstavljao bijeg, već životno pročišćenje. Odabir je bila pustinja Mojave, pustinja kao mjesto u kojem treba tražiti stvarnost, pronaći prosvjetljenje koja se postiže duhovnim iskustvom  koje mora ostati unutrašnje.

A rezultat je direktni pogled bez ikakvih filtera u njegovo srce iz kojeg  ne dolazi nikakvi šumovi, buka ili distrakcija;  samo čiste i sirove emocije u iskrenoj konfesiji ostvarenoj kroz ovih prekrasnih deset „oružja ljepote“. Svojim gromoglasnim vokalom, Jay poput eruditskog glazbenika, elitnog pripovjedača stvara stihove koji režu poput najfinije oštrice, stvara melodije koje jasno odudaraju od glazbe matičnog mu benda, kojem je donio slavu i priznanje. Pjesme s ovog solo projekta , pjesme (uglavnom country obojane) jednog „pustinjaka i propovjednika“ kao da autora predstavljaju poput običnog čovjeka, opterećenog svojom prošlošću, prošlošću koju uporno nosi na svojim leđima i s kojom gordo korača prema budućnosti.

Može se pročitati da je album figurira poput filma, za takav narativ angažiran je Scott Cooper (s kojim je radio na filmu o Springsteenu) čiji je zadatak bio donijeti logičnu sekvencu u pjesmama.

Album je realiziran uz pomoć ovih glazbenika: Chris Powell (legendarni bubnjar Indian Music Fraternity), Leroy Powell (poznati glazbenik, gitarist, skladatelj, producent countrya, southern rocka, Americane), Brian Allen (bas gitara, svirao je s Beth Hart, Jason Isbellom, Barry Gibbom, Lady Gagom, Dolly Parton, Keb Mooom), J.D.Simo (poznati američki blues-rock glazbenik, gitarist i producent iz Nashvillea) i Philip Towns (klavijature).

Dakle, ništa nije prepušteno slučaju, ova provjerena „braća po oružju“ sasvim su se adekvatno uklopila u Jayov osebujan svijet svojim glazbenim svjetonazorom, svojim glazbenim moćima i znanjem, tvoreći uspješnu prezentaciju jednog, rekao bih, arhaičnog, ali uvijek rado slušanog proizvoda. Iskreno, ovo je zaista fenomenalna instrumentacija koja se savršeno uklopila uz raskošno/emocionalan vokal Jaya Buchanan.

Bolji početak albuma i nije se mogao zamisliti; prekrasna, melodična „Caroline“, jedna je od karakterističnih pripadnica američkog countryja, maestralno otpjevana, bogata emocijama, pokušajima preživljavanja velike boli, zaboravljanja prošlosti i okretanja prema budućnosti.

„Shower of Roses“  otvoreni je poziv za ulazak u autorovo ranjeno srce, pravi „potop“ ruža koje padaju s nebesa.

„True Black“ svojom klavirskom rolom uvodi nas u nešto življe gospel raspoloženje, a koje atmosferički podsjeća na rane radove Billy Joela.

„Tumbleweeds“ rasna je pjesma ceste i odnosima između njega i nje.

Našlo se mjesta i za prepjev „Dance Me to the End of love“ Leonarda Cohena; Buchanan se pametno odmaknuo od identičnog prepričavanja iste, davši joj country patinu uz podsjećanje na Byrdse i sličnu „bratiju“.

Album završava s naslovnom pjesmom albuma u kojoj je postignut kolosalan patos bez negativnih konotacija, a u kojoj je sažeta sva ljepota i neponovljivost kombinacije 7 poznatih nota.

Buchananov strogo personaliziran prikaz versa i nota objektivno ne smije nikoga ostaviti ravnodušnim, postoje tu velika iskušenja, nepatvorene istine koje su dobre analogije za ljepotu ovog, rekao bih, zaista iskrenog „malog“ remek djela.