Plini / An Unnameable Desire

Ako se upitate „who the fuck is Plini“, evo malog podsjetnika: dolazi iz land down under, pravim imenom Plini Roesller-Holgate, jedan je od predvodnika nove, mlade gitarske elite, za kojeg je Steve Vai svojevremeno kazao da u njemu vidi budućnost nastavka izvanrednog gitarskog sviranja.

Njegove glazbene (instrumentalne) avanture kreću se ponekad paralelnim, ponekad diametralnim stazama fusiona i prog rocka, s elementima metala, a u njegovom slučaju maglovite granice tih žanrova teško se naziru, iako postoje određene paralele na rad Opetha ili Guthrie Govana.

Suputnici na ovom izazovnom putovanju zovu se: Simon Grove (bas), Chris Allison (bubnjevi) i Dave Mackay (klavijature) uz neospornu pomoć Jakuba Zyteckog (gitara), Emily Hopkins (harfa), Johna Waugha (saksofon, flauta) kao gostujućih glazbenika.

Ne slučajno, bio sam prisutan na njegovom koncertu u poznatom klubu Flex u Beču, gdje je uz „malu“ pomoć Jakea Howsam Lowea (gitara) te gore navedenih Simona i Chrisa stvorena sonična bomba s dugotrajnim efektom. Svojom je bezglavom Strandberg gitarom, D’Addario žicama, Atomic pojačalom, te Fosucrite i Yamaha monitorima stvorio poseban glazbeni mikro kozmos, prepun zavodljivih i gromovitih trenutaka u kojima se moglo naslutiti trasiranje jednog interesantnog ogranka glazbene budućnosti.

U odnosu na to koncertno iskustvo, instrumentalno pojačanje/ nadogradnja zvuka  na ovom uratku donjeli su sasvim sigurno bogatije i zanimljivije arnažmane.

Hrabro je kazati, no isplati se (o tome će ipak odlučiti budućnost, iako su svi parametri za to dobro postavljeni) da je Plini  uz nedvojbeno učešće Tima Hensona jedan od pripadnika nove gitarske oligarhije čija glazba, tretiranje gitare nije generičko. Njegove kompozicije fino su struktuirane, Plini ne pada u zamku (poput mnogih kolega) iskazivanja akrobatskih vještina sviranja, iskazivanja muskulature kroz gitarske vježbe, ostavljajuči pri tome uvijek prostora za efektivne ambijentalne trenutke, za čije  stvaranje uz apsolutno značajan doprinos pripada i ritam sekciji (s akcentom na gromovitu svirku Simona Grovea) s čijeg se  atletskog basa slijevaju valovi teških tonova i perfektnih solaža u idealnom srazu s Plinijevim riffovima.

U odnosu na moje gore navedeno koncertno iskustvo, instrumentalno pojačanje/ nadogradnja zvuka  na ovom uratku donjeli su sasvim sigurno bogatije i zanimljivije arnažmane, te se može ustvrditi da je Plinijeva glazba na ovom najnovijem uratku dobro izbalansirana prezentacija ukusne instrumentalne hrane prepune svježih i dobrih okusa sa pametno umetnutim začinima u kojoj nema praznih hodova, u kojoj svaka kompozicija ima svoj logičan početak i završetak sugerirajući bez rezerve da Plini nedvojbeno posjeduje kreativnu pasiju, istančani umjetnički impuls, razvijajući pri tome svoj identitet  iz albuma u album.

Ovim uratkom Plini i društvo čvrsto stoje na bastionu zaštite organskog, bolje rečeno humanog sviranja i komponiranja u odnosu na sve više stvorenu i plasiranu AI glazbu koju je ponekad i teško prepoznati. Ovaj bazični formacijski  trio, glazbeno sveto trojstvo (gitara, bas, bubanj) uz pomoć ostalih gostujućih glazbenika svojim nadahnutim sviranjem i komponiranjem koje će naročito doći do izražaja u živim nastupima sušta su suprotnost artificijalnoj umjetnosti.

Naravno, postoje i neka drugačija mišljenja koja Plinijevu progresivnu glazbu uspoređuju s radom Allana Holdswortha (Soft Machine, Level 42) te očekuju odmak u kreiranju uobičajenih serijskih glazbenih pejsaža, te iskorak ka ozbiljnijim stvarima.

Nepobitna je činjenica da u Plinijevom radovima ne stanuje epigonstvo, Plini posjeduje originalni genetski kod za oblikovanjem netipičnih gitarskih struktura koje nisu ni trenutka rigidne, niti ne gube ravnotežu u migoljenju između odličnih fraza i izmjene tempa i atmosfere. a koje ne zalaze na neugodan teren pretemcioznosti. Imponira i odlična sinergija između članova čije je glazbeno pulsiranje opipljivo i čujno gotovo u svakoj noti.

Iz ujednačenog materijala teško je izdvojiti favorita, no ipak moja naklonost pripada naslovnoj „An Unnameable Desire“, zatim „Ciel“, „Ruin“ i „After Everything“.

Ako se ikada upitate postoji li još vjera u doživljavanje dobre glazbe, odgovor bi bez ikakve sumnje sadržavao ime PLINI.